Definicija i opseg aromaterapije


Netko će koristiti eterična ulja u lampici. Netko će ih koristiti u masažama. A neki će propisivati lijekove koji sadrže eterična ulja. Premda pristupa ima puno svatko treba znati svoje granice: unutar tih granica ima posla i učenja do kraja života. Svi bi trebali kao abecedu poznavati osnovna pravila kvalitete eteričnih ulja. U odnosu od prije deset godina, znatno je bolje, ali još uvijek nedovoljno dobro.

Aromaterapija, hidrolaterapija, oleoterapija… što je to?

Aromaterapija je dio fitoterapije koji za očuvanje zdravlja, liječenje i prevenciju bolesti koristi specifične biljne ekstrakte koji se zovu eterična ulja. Eterična ulja su lako hlapive komponente biljaka, naglašenog mirisa odnosno olfaktornih osobina, a dobivaju se destilacijom vodenom parom i tiještenjem. U aromaterapiji se koriste i drugi tipovi mirisnih ekstrakata dobivenih ekstrakcijom, poput CO2 ekstrakata (ekstrakata dobivenih superkritičnim ugljičnim dioksidom).

Kada bismo bili potpuno striktni, aromaterapija ne bi niti postojala. To bi bio samo dio fitoterapije, gdje bi se eterična ulja koristila kao i svaki drugi tip ekstrakata, poput tinktura ili suhih standardiziranih ekstrakata. Tehnički gledano, mnogi niti ne čine takvu razliku. Tradicionalna farmacija koristi eterična ulja od doba prije nastanka pojma aromaterapije. Magistralne i galenske recepture s eteričnim uljima bile su normalni dio ljekarništva i nitko to službeno nije nazivao aromaterapijom.

aromaterapija1

Ipak, aromaterapija je od svojeg početka postala pomalo zasebna kategorija. Nije potpuno jasno zašto – je li zbog činjenice da se radi o ekstraktima koje djeluje na zasebno ljudsko čulo, je li zbog toga što je proizašla dijelom iz parfumeristike i kozmetike, je li zbog cijene eteričnih ulja koja je kroz stoljeća dopuštala upotrebu eteričnih ulja samo za privilegiranu i bogatu klasu ljudi, je li zbog činjenice kako je transdermalni način primjene jedna od specifičnosti aromaterapije (masaže, kupke, oblozi, kozmetika…)? Odgovor na ova pitanja neće vjerojatno nikada biti poznat, ali su okolnosti tijekom desetljeća iznjedrile naziv i zasebnost aromaterapije.

Jedan od “nusprodukata” proizvodnje eteričnih ulja je i hidrolat odnosno cvjetna vodica. Hidrolati su drevni ljekoviti pripravak, no svoju renesansu su doživjeli razvojem popularnosti aromaterapije i eteričnih ulja. Premda hidrolate mahom poistovjećujemo s kozmetičkom upotrebom, postoji i praksa upotrebe hidrolata i oralnim putem za niz tegoba u kojima naizgled hidrolati ne bi djelovali. Tako je nastao termin hidrolaterapija. Hidrolati sadrže vrlo male količine aktivnih tvari, stoga je ponekad zamjerka struke mogu li hidrolati doista pomoći kod težih bolesti ili tegoba? Ima li hidrolat dovoljno aktivnih tvari poput fenola da pomogne kod urinarnih infekcija? Teoretski nema, no principi razrijeđenosti aktivnih tvari u hidrolaterapiji pomalo sliče razrjeđenjima u homeopatije. Stoga ponekad hidrolaterapiju nazivamo homeopatijom u aromaterapiji, no s obzirom na teoretske postavke homeopatije, takva analogija je pogrešna, osim u kolokvijalnom govoru.

Eterična ulja su već desetljećima u praktičnoj upotrebi masera (aromamasera). Kako maseri koriste ulja ne samo kao pomoćno sredstvo, već i kao aktivnu tvar, tako je vremenom nastao novi pojam oleoterapija, odnosno korištenje biljnih ulja u ljekovite svrhe osim izvana, u kozmetičke svrhe, već i oralnim putem. Oleoterapija kao naziv nije prihvaćena odnosno proširena u svijetu te se uglavnom percipira kroz prizmu fitoterapije i aromaterapije (primjerice crni kim kod alergija) ili konvencionalne medicine (ulja s omega 3 kiselinama za prevenciju kardiovaskularnih bolesti).

Škole i pristupi aromaterapiji

U XX stoljeću došlo je do odvajanja pristupa aromaterapiji. U početku znanstveno iznikla iz parfumerije i medicine, aromaterapiju su zdušno priglili i tzv. laici, tj. osobe bez većeg medicinskog bazičnog obrazovanja. Svi vuku korijene iz iste baze koju je stvorio René-Maurice Gattefossé, no vremenom su se razvila dva smjera. Jedan su razvijali francuski liječnici u kojem su se eterična ulja koristila analogijom lijekova. U tom pristupu eterična ulja su samo bili posebni ekstrakti biljaka zanimljivih svojstava, koji su bili korišteni kao dodatni farmakološki arsenal medicine. Tako je nastao pravac francuske škole aromaterapije. Drugi pravac je prvo polako skrenuo prema korištenju eteričnih ulja u ljepoti i za opće ljudsko dobro, nešto što će u vrlo širokom pojmu postati wellness. U početku divergencija tih pravaca bila je vrlo skromna. Marguerite Maury, podrijetlom austrijanka, dobro je poznavala Gattefossé-a osobno te bila na neki način njegova učenica. Ova supruga alzaškog liječnika, premda bez medicinskog predznanja, aktivno je radila u bolnicama i privatnoj praksi, a kasnije je uvelike razvila koncept primjene eteričnih ulja u kozmetici. Marguerite Maury se ponekad navodi kao osnivačica anglosaske škole aromaterapije, one koja nije toliko “medicinska”, odnosno farmaceutska, a više teži općem ljudskom zdravlju. No, istina je da za života Marguerite Maury i René-Maurice Gattefossé-a nije postojala nikakva podjela aromaterapije, radilo se samo o nekoj vrsti specijalizacije, odnosno svatko je imao svoj fokus korištenja eteričnih ulja. Oboje su aktivno propagirali aromaterapiju u medicini. Tek nakon njihovih smrti došlo je do polaganog raslojavanja. Anglosaska škola je polako krenula u pravcu masaži, kupki, inhalacije, kozmetike te iskorištavanju olfaktornog (mirisnog) učinka eteričnih ulja na čovjeka. Vremenom je u toj školi oralna, rektalna i vaginalna upotreba postala samo teoretski pojam, ali ne i praktični. S druge strane, francuska škola je zadržala princip korištenja eteričnih ulja kao lijekova, uključujući i oralne, rektalne i vaginalne pripravke, a ne samo dermalne (koji se nanose na kožu).

To nije bilo jedino “raslojavanje” aromaterapije. Polako su nastale tri grane. U trećoj se relativno mali broj eteričnih ulja koristio kao lijek, koje imamo i danas, poput Colpermin-a s paprenom metvicom za iritabilni kolon ili Rowachol-a za žučne kamence. Danas smo u aromaterapiji gotovo izgubili iz vida takve lijekove, što je posve pogrešno, i “ugurali” ih u klasu lijekova farmaceutske industrije. Ponekad se ovakav pristup zove “njemački“, premda je pomalo nejasno zašto bi postojao upravo taj naziv, osim zbog činjenice da je  njemačka vlada još davno počela “pospremati” i klasificirati biljne lijekove i objektivnije govoriti o tome što je djelotvorno, a što nije. Taj pristup teži dokazu poput kliničkih studija, a ne samo iskustvima od slučaja do slučaja. Naravno, kao i u francuskoj školi, njemački pristup potpuno jasno precizira upotrebu eteričnih ulja oralnim, rektalnim i vaginalnim putem.

Da sve još bude malo kompliciranije, u svakoj od tih škola ima još dodatnih pravaca. Anglosaska škola se podijelila na one koji i dalje koriste eterična ulja u okrilju medicine, pa bila to i samo upotreba masažom ili difuzijom u prostor. Drugi pravac je postao prilično “eteričan” odnosno energetski, koji počiva na vjerovanju kako svako eterično ulje nosi svoju energiju. Kako bilo, većina voditelja anglosaskog pristupa nisu baš bili revni u botaničkoj i kemotipskoj preciznost, što je za svaku osudu u profesionalnom smislu, jer se time i otvaraju vrata manipulacijama, odnosno patvorinama. No, to se ne odnosi na sve autore, pa je i anglosaska škola u tom podijeljena. I francuska škola ima ogranaka “energetičara” koje pomalo sliče na anglosasku školu.

Po mom mišljenju, nakon dovoljno rada u području aromaterapije, postoji samo jedna aromaterapija, ali naravno postoje različite razine kompleksnosti primjene.

Prva razina je razina masaža, gdje se limitirani, ali dobro odabrani set ulja koristi za pomoć samoj masaži za niz tegoba, najčešće lokomotornog sustava. To obuhvaća i wellness, koji koristi ulja i u kupkama u pripravcima za kožu te s nešto proširenim namjenama, poput pomoći kod tegoba dišnog sustava, celulita i u kozmetičke namjene.

Druga razina je tzv. laička aromaterapija, koja može pomoći ljudima u samoliječenju ili održavanju zdravlja. Njena je funkcija objasniti kako inhlalirati ulja, kako raditi obloge s pripravcima s eteričnim uljima kod kožnih i dišnih tegoba i eventualno kod tegoba s urogenitalnim sustavom i najčešće je adjuvantna (suportivna) terapija. Funkcija ove razine aromaterapije je objasniti kako koristiti eterična ulja u prostoru za, primjerice, prevenciju dišnih infekcija ili jednostavno za bolje raspoloženje.

Treća razina je na granici stručne (medicinske) i laičke aromaterapije. U njoj je naglasak na medicinskoj primjeni, primjerice u hospicijima i ustanovama za smještaj starijih ljudih, kao adjuvantna terapija, ciljano i sa stručnim praćenjem. Nažalost, ovakva grana aromaterapije u Hrvatskoj nije prisutna u većoj mjeri. To ne znači da nije i izvan Hrvatske. Kao primjer mogu navesti rad autora Jimbo et al. koji su objavili svoje iskustvo u kontroliranom i praćenom korištenju eteričnih ulja kao pomoći u svakodnevnom radu s pacijentima s Alzheimerovom bolesti. Ovo su tipični primjeri moderne medicinske “anglosaske” škole.

Četvrta razina je primjena svih navedenih razina, ali i propisivanje i izrada lijekova i magistralnih pripavaka s eteričnim uljima. Za nju je neophodna medicinska edukacija te suradnja struka, liječnika i farmaceuta. Ova razina nosi i najviše potencijalnih rizika ili nuspojava, stoga je u tome nužno sudjelovanje profesionalaca.