Suhi (standardizirani) ekstrakti


Prednost suhih ekstrakata je što se na taj način mogu procesirati ekstrakti nastali otapalima koje se ne smiju direktno konzumirati, poput metanola, acetona, etil-acetata i drugih. U njima se nalaze baš one molekule iz biljke koje nas najviše zanimaju. Suhi ekstrakti ulaze u sastav tableta i kapsula, popularnih zbog jednostavnosti korištenja i zasigurno su popularniji od tinktura ili čajeva. Njih voli i industrija. Ipak, doza i kvaliteta ekstrakta vrlo su bitni. Iza olakih riječi “kapsule sikavice” ili “kapsule brusnice” skriva se daleko zamršenija priča. Ako ste se pitali zašto su neki proizvodi očito djelotvorni a neki ne, odgovor treba uvijek potražiti ne samo u dozi ekstrakta već i njegovoj kvaliteti. Svaka biljka je priča za sebe.

Tehnologija suhih ekstrakata

Povijesno gledano, suhi ekstrakti su najmlađi oblik ekstrakta, uz SIPF i EPS. Dobivaju se uparavanjem i sušenjem ekstrakata biljaka. Najčešća danas primjenjivanja tehnologija je “spray drying“, odnosno sušenje u posebnim uređajima gdje se tekući ekstrakt raspršuje u sitne kapljice, a one se u stupu vrućeg zraka osuše u male čestice suhog ekstrakta. Ti ekstrakti mogu biti vodeni, vodeno etanolni (kao kada biste osušili tinkturu). EPS ekstrakti također su suhi ekstrakti po svojoj definiciji, bez obzira da li se kasnije otope u glicerolu.

Primarni nastali ekstrakti su obično pastozni, poput ljepljive “smole”. Kako bi dobili praškasti oblik izgleda i dodira grubljeg ili finijeg “pudera”, u suhe ekstrakte se dodaju i posebna punila (najčešće maltodekstrin). Maltodekstrin je jedan od najčešćih. Maltodekstrin je oligosaharid/polisaharid i dobiva se djelomičnom razgradnjom škroba i tipično se satoji od 3-17 međusobno povezanih jedinica glukoze. On ekstraktima poboljšava tzv. reološke osobine (osobie “curenje” suhog praška, smanjenje higroskopnosti i ljepljivosti).

Suhi versus tekući ekstrakti

kapsule herbal

Danas vas s polica ljekarni i specijaliziranih trgovina “gledaju” tisuće takvih proizvoda. Simpatični su jer danas većina ljudi (na žalost) ne voli kuhati “čajeve” nego više voli progutati tabletu ili kapsulu. Nadalje, čajevi ili tekući ekstrakti znaju ljudima imati toliko neugodan okus da objektivno ne mogu uzimati propisanu terapiju. Podsjetimo se samo medvjetke: nije čudo da je danas popularan oralni lijek Cystinol umjesto čaja medvjetke. No osim ovog momenta kojeg nazivamo “poboljšana suradljivost pacijenta”, suhi standardizirani ekstrakti postoje i važniji momenti. Primjerice, gotovo je nemoguće dobiti dovoljnu dozu aktivne tvari silimarina iz sikavice u čaju. Stoga za takve biljke preferiramo koristiti suhe standardizirane ekstrakte. To ne znači da su svi čajevi zastarjeli: sjetimo se kako od mnogih biljaka možemo dobiti dovoljno aktivnih tvari i u čaju, a za tegobe dišnog i mokraćnog sustava povećan unos vode je također jedan od faktora koji poboljšava stanje (olakšanje iskašljavanja; irigacija odnosno ispiranje mokraćnog sustava).

Odabir suhih versus tekućih ekstrakata katkad je i kulturološko pitanje. U Italiji Francuskoj su tekući ekstrakti daleko popularniji nego kod nas, a popularni su i kod ljudi koji ne vole tablete ili kapsule kao ljekoviti oblik.

Jedna je od velikih zabluda kupaca razmatranje branda. Gotovo svi brandovi koje odabirete NE vrše ekstrakciju biljne tvari, osim rijetkih primjera EPS/fitostandard s patentiranom tehnologijom. Većina ih kupuje suhe ekstrakte od velikih proizvođača (Naturex, Indena, Martin Bauer…) i potom ih tabletira ili kapsulira. Nema tu ništa loše, svaka tvrtka ima svoju specijalnost, a stručnjaci samog branda odlučuju kakav će tip ekstrakata odabrati od pojedinog dobavljača i koliko će tog ekstrakta staviti u finalni proizvod. Ipak, razbijte neke nepotrebne iluzije.

Standardizacija

Na oznakama ekstrakata najčešće nađete izraz da su standardizirani. Raznim analitičkim metodama ispituje se koliko točno karakterističnih ljekovitih tvari ima u suhom ekstraktu što time govori o kvaliteti i djelotvornosti. Standardizacija je bitna jer je puno kliničkih istraživanja vezano uspravo uz standardizirani ekstrakt točno određene doze aktivnih tvari. Evo nekoliko primjera:

  • divlji kesten (Aesculus hippocastanum), poznati biljni lijek za proširene vene, standardizira se na escin
  • sikavica (Sylibum marianum), biljni lijek za jetru, standadizira se na kompleks flavanolignana nazvanog silimarin

Katkad suhi ekstrakti nisu standardizirani na aktivne tvari već samo na omjer suhe biljke i ekstrakta. Primjer, suhi ekstrakt biljke maca (Lepidium meyenii) zna biti standardiziran omjerom 5:1 (suha biljka/ekstrakt – w/w), što znači da jedan gram ekstrakta odgovara 5 grama suhe biljke.

divlji kesten

Pitanje standardizacije je sve samo ne jednostavno. Prisutnost i udio aktivnih tvari prije svega ovisi o načinu ekstrakcije. Katkad u ekstraktima znaju nedostajati ključne aktivne tvari ili njihov udio zna biti nezadovoljavajući i to smo jasno upoznali kod teoretskih razloga nastanka EPS/fitostandard ekstrakata. Upoznat ćemo to na četiri primjera.

Primjer 1: ginko

Ekstrakt biljke Gingko biloba koristi se kod niza bolesti povezanih uglavnom s cirkulacijom u središnjem živčanom sustavu. Na svjetskom tržištu možete naći razne ekstrakte:

  1. standardiziran na 3% ginkoflavonoida
  2. standardiziran na 24% ginkoflavonoida, 6% terpenolaktona
  3. standardiziran na 24% ginkoflavonoida, 6% terpenolaktona i manje od 5 ppm ginkolične kiseline

U lijekovima koristi se upravo treći ekstrakt. Prema zahtjevu Europske farmakopeje, potreban je takav limit štetne ginkolične kiseline zbog sigurnosti kod dugoročnog korištenja. Ovdje sada sve ovisi o etici onih koji odabiru ekstrakt ginka – ekstrakt pod stavkom 2 je dostupan ali ne garantira niski sadržaj ginkolične kiseline. Kod ekstrakta pod 1 ne možemo govoriti o djelotvornosti jer je klinički ispitan u većini studija upravo ekstrakt 3. Kada kupujete preparat ginka, koji točno od ekstrakata je u pripravku?

Primjer 2: sikavica

Sikavica (Silybum marianum) svima je poznata biljka regeneracije jetre. Skupina aktivnih tvari, flavanolignana, naziva se zajedničkim imenom silimarin i on je bitan za ljekoviti učinak. No, nije svejedno kojom metodom određujete razinu silimarina.

  1. ako određujemo metodom prema staroj monografiji DAB (Njemačkoj farmakopeji), UV spektroskopijom, tada je dnevna doza 200-420 mg silimarina
  2. ako određujemo novijom HPLC metodom prema Europskoj farmakopeji, tada je dnevna doza 154-324 mg silimarina dnevno.

sikavica

Zašto postoji takva razlika? Zbog činjenice što stara UV spektroskoska metoda daje lažno veće razine silimarina (oko 30%),  što je posljedica same metode. Kada kupujete sikavicu, kojom metodom je određeno i koja je dnevna doza?

 Primjer 3: brusnica

Brusnica je jedna od najčešće prodavanih biljnih vrsta u prevenciji urinarnih infekcija. Ali, koje su to aktivne tvari? Danas znamo da su to oligomerni procijanidini. Znatan broj brusnica na tržištu nije standardiziran, u što se i sami možete uvjeriti. No čak i kad je standardiziran, kao i kod sikavice postavlja se pitanje kojim metodama. Glavne metode su:

  1. HPLC USDA metoda
  2. Ph. Eur. metode preuzeta iz monografije za glog
  3. Bate-Smith metoda
  4. BL-DMAC metoda

BL-DMAC metoda (punim imenom Brunswick Laboratories 4-dimetilamino-cinamaldehid metoda) daje najtočnije rezultate i produkt je suradnje stručnjaka više država (Francuska, SAD, Kina). Više o njoj možete pronaći na sljedećem linku. I dok kod sikavice dvije  metode odstupaju oko 30%, ovdje nailazimo na drastičan primjer odstupanja. Ph. Eur. metoda može dati do čak deset puta lažno veće vrijednosti. Minimalna efikasna doza brusnice mora sadržavati 36mg oligomernih procijanidina. No, što ako su oni određeni Ph. Eur. metodom? To znači da ćemo možda uzimati samo 3,6mg oligomernih procijanidina i to neće biti dovoljno. Čak i jedan ESCOP još nije revidirao svoju monografiju i nije uključio takav zahtjev za standardizaciju. Kada kupujete preparate brusnice da li su standardizirani i kojom metodom?

Primjer 4: ružičasti žednjak

Rodiola odnosno ružičasti žednjak (Rhodiola rosea) je zvijezda moderne fitoterapije u usponu. Na moram naglašavati kako postoje dva ekstrakta:

  1. standardiziran na rozavin
  2. standardiziran na rozavin i salidrozid

Ekstrakt standariziran samo na rozavin nema garanciju sadržaja salidrozida, a obje tvari moraju biti prisutne kako bi biljni ekstrakt bio djelotvoran.