Vodeni ekstrakti


Nedvojbeno najstariji ekstrakti nastali su u vodi. Bar je ona bila uvijek dostupna. I danas iznenađuju svojom jednostavnošću premda ih ljudi ne vole – u užurbanom tempu ne želimo naći vremena za “kuhanje čaja”. Vodeni ekstrakti su i socijalna kategorija fitoterapije. Jeftini su i lako dostupni. Opet, neke biljke poput ginka ili sikavice i nisu djelotvorne u mjeri kao drugi tipovi ekstrakata. Obično mekše dijelove biljaka poput lista i cvijeta prelijemo vrućom vodom (infuz), a tvrđe kuhamo (dekokt). Izuzetaka ima, od preslice spravljamo dekokt, a od korijena zečjeg trna infuz. Ukoliko su ljekovte tvari biljke osjetljive na povišenu temperaturu, spravljamo ih maceriranjem u mlakoj vodi.

caj

Ekstrakti u vodi su najjednostavniji tipovi ekstrakata koji se vjerojatno najduže povijesno i koriste jer je proces sličan spravljanju hrane. Svi “čajevi” koje pijemo vodeni su ekstrakti, pa su stoga postali i dio kulture i najprimjenjivaniji su način ekstrakcije u samoliječenju. Premda postoji dosta biljnih vrsta čiji se aktivni spojevi otapaju u vodi, postoji niz biljaka čije se aktivne tvari ne mogu dovoljno efikasno ekstrahirati u vodu. Znatan dio aktivnih spojeva iz biljaka u biti slabo se topi u vodi. Što onda spašava vodenu ekstrakciju i čajeve? Volumen. Svojstvo topivosti znači da se određena količina tvari (u gramima ili molima) topi u određenom volumenu vode. Stoga, čak i ako se slabo tope, volumen vode koju koristimo pri spravljanju je relativno velik i tome osiguravamo dovoljan unos aktivnih tvari.

Ipak, postoje biljke iz kojih u čajevima ne možemo dobiti dovoljno aktivnih tvari. Poznati primjeri su plod sikavice i list ginka. Ove biljke se stoga koriste obično u suhim ekstraktima, za čije dobivanje su korištena sasvim drugačija otapala od vode.

Infuzi

Ljudima poznatiji kao “čaj”, ovo je klasičan način koji svi koriste. Infuz se spravlja prelijevanjem sušenog (katkad i svježeg) biljnog materijala kipućom vodom. Kipuća voda daleko bolje otapa ljekovite tvari od hladne vode. Posuda se potom pokrije pet do dvadeset minuta, ocijedi i pije svježe. Naglašena je riječ svježe, jer su tvari koje se otapaju u infuzu tijekom vremena često podložne raspadu u vodi. To se prepoznaje po tome što infuzi mnogih biljaka, kada stoje nekoliko sati, promijene boju, okus i miris. Infuzi su prikladni za ekstrakciju mekanih dijelova biljaka koji se lako vlaže u vrućoj vodi, poput listova i cvjetova. Ponekad se i od tvrđih dijelova biljaka rade infuzi kao što je u slučaju korijena zečjeg trna (Ononis spinosa).

Macerati

bijeli sljez

Biljka se potapa u mlaku vodu i ostavlja prikladno vrijeme, od 30 minuta do dva sata. To je uobičajen način za biljke koje sadrže tvari lako topive u vodi, a kojima bi povišena temperatura naškodila. Korijen bijelog sljeza, lijek za infekcije grla, pluća i nosa je najtipičniji primjer. On sadrži sluzi koje se lako otapaju u vodi, a koje se raspadaju na povišenoj temperaturi. Zato se on nikada ne spravlja u vrućoj vodi. Ovaj način je nekoć bio daleko korišteniji nego danas, tako da ćete naći u knjigama kako se maceriranjem u hladnoj vodi spravljaju biljke koje se danas mahom obrađuju vrućom vodom, poput poljske preslice i medvjetke. Maceriranje je postalo nepopularno i zbog mogućeg razvoja bakterija i plijesni u mlakoj vodi. Stoga Europska farmakopeja propisuje drugačije kriterije za mikrobiološku čistoću za one biljne vrste od kojih se spravljaju vodeni macerati.

Dekokti

Spravljaju se kuhanjem biljke u ključaloj vodi. Vrijeme kuhanja je obično 5-15 minuta. Na taj način se spravljaju pripravci tvrdih biljnih dijelova, poput korijena i kore, te mekih dijelova onih biljaka kojima je potreban “žešći” tretman kako bi se iz njih izvukle ljekovite tvari, poput poljske preslice.