U današnjoj fitoterapiji fokusirali smo se na sigurne biljke, one otrovnije u međuvremenu su postali lijekovi striktne i ograničene doze. Velika je važnost fitoterapije i u prevenciji a ne samo liječenju.

Definicija fitoterapije

kurkuma

Fitoterapija je medicinska disciplina koja kao izvor ljekovitih (biološki aktivnih, farmakološki aktivnih) tvari koje utječu na ljudski organizam koristi biljke. Biološki aktivne tvari imaju funkciju očuvanja i održavanja zdravlja, prevencije bolesti i liječenja bolesti.

  • Liječenje bolesti podrazumijeva primjenu farmakološki aktivnih tvari ili nekih drugih postupaka poput fizikalne terapije ili dijetoterapije, a u svrhu ispravljanja patofiziološkog uzroka bolesti. U idealnom slučaju, liječenje traje točno određeno vrijeme, sve dok ne dođe do korekcije uzroka same bolesti. Primjerice, to može biti primjena antimikrobnih tvari kod infekcija.
  • Za razliku od liječenja, u prevenciji bolesti uzimaju se farmakološki aktivne tvari ili poduzimaju drugi postupci u svrhu sprečavanja nastanka specifične bolesti ili grupe bolesti. Najpoznatiji primjer je dugotrajno uzimanje ulja bogatih omega-3 masnim kiselinama u svrhu prevencije krvožilnih bolesti.
  • Očuvanje/održavanje zdravlja uključuje sve postupke koji omogućuju očuvanje zdravlja općenito, a ne neke konkretne bolesti ili grupa bolesti nekog organskog sustava. Ovakav pristup nije posve tipičan u striktnoj definiciji fitoterapije, jer obično uključuje stil prehrane, tjelovježbu, psihoterapiju i tzv. upravljanje stresom, te uzimanje vitaminsko-mineralnih suplemenata. No, postoje biljni lijekovi, poput oligomernih pro(anto)cijanidina kore bora (trgovačkog naziva Pycnogenol) koje ljudi, zbog višestrukog djelovanja na mnoge organske sustave, znaju uzimati u svrhu općeg poboljšanja zdravlja cijelog tijela.

Izvori ljekovitih tvari u fitoterapiji

Carstvo biljaka nije jedini izvor ljekovitih tvari koji se koristi u fitoterapiji. Prema klasifikaciji života koja je predložena 1990 godine, cijeli život na zemlji dijeli se na tri domene:

  1. Bacteria
  2. Archea
  3. Eukarya

Domenu Eukarya, životnih oblika s cjelovito formiranom staničnom jezgrom, prema modelu pet kraljevstva iz 1998 godine čine čak pet različitih kraljevstva:

  1. Animalia (životinje)
  2. Plantae (biljke)
  3. Funghi (gljive)
  4. Protozoa (praživotinje)
  5. Chromista (zasebna skupina algi)

U proširenom smislu, u fitoterapiji se kao izvor ljekovitih tvari koriste čak tri kraljevstva: Plantae, Funghi i Chromista. Poznati su primjeri:

  • Plantae – kopriva (Urtica sp.), maslačak (Taraxacum officinale), velebilje (Atropa belladonna)
  • Funghi – beta glukan iz kvasca Saccharomyces, shi-take (Lentinus edodes)
  • Chromista – fukus (Fucus vesiculosus i Ascophyllum nodosum)

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Bez obzira što biljke nisu jedini izvor ljekovitih tvari, nije došlo do promjene povijesnog naziva fitoterapije. Kroz povijest, u fitoterapiji su se koristili i mineralni lijekovi poput raznih anorganskih soli i minerala, a danas se ovaj običaj zadržao u klasičnoj ajurvedi. Upotreba ljekovitih tvari iz životinja tisućama je godina bila korištena kroz fitoterapiju, no danas je gotovo nestala, a u svijetu se još intenzivnije koristi u kineskoj tradicionalnoj medicini te narodnoj medicini raznih plemena. Od životinjskih ekstrakata u modernoj medicini najviše se koriste omega-3 masne kiseline (kao lijekovi i kao dodaci prehrani). Njih sintetiziraju alge, ali se koncentriraju kroz prehrambeni lanac u raznim vrstama riba. Zbog svojeg biljnog izvorišta i ljekovitih efekata, omega-3 preparati postali su uobičajeni i u fitoterapiji.

Upotreba mikrobioloških lijekova, poput probiotika, nije dio fitoterapije, premda se probiotici uobičajeno koriste u fitoterapijskoj praksi. Upotreba vitamina i minerala nije dio fitoterapije, premda se koriste u ftioterapijskoj praksi jednako kao i u službenoj medicini ili, primjerice, homeopatiji i nutritivnoj medicini, a u striktnom smislu upotreba vitamina i minerala u svrhu liječenja pripada relativno nejasnom području ortomolekularne medicine.

Opseg današnje fitoterapije

Taxus baccata 1Tijekom vremena, došlo je do tektonskih promjena u samom opsegu fitoterapije. Stoljećima je upotreba toksičnih biljaka bila dio fitoterapije. Toksične biljke imaju niski terapijski indeks (uska terapijska širina), zbog čega je potrebno iznimno precizno definirati ispravnu dozu. Razvojem medicine i farmacije upotreba takvih biljnih lijekova izdvojena iz opsega fitoterapije i u potpunosti je postala integralni dio medicine. Ljekoviti oblici dobiveni iz toksičnih biljaka striktno su definirani dozom, a poznati su primjeri lijekova dobivenih iz biljaka poput:

  • velebilja (Atropa belladonna) koje sadrži atropin i koristi se kao lijek u oftamologiji te kao protuotrov kod trovanja organofosfornim bojnim otrovima
  • mrazovca (Colchicum automnale), izvor aktivne tvarki kolhicina indiciranog za liječenje gihta i nasljedne obiteljske mediteranske groznice (Reimannov sindrom)
  • pacifičke tise (Taxus brevifolia)/simbiotske gljivice Penicillium rastrickii iz koje se dobiva nezamjenjivi lijek paklitaksel, korištenog u onkologiji (liječenje tumora ne-malih stanica pluća, tumora jajnika i dojke, Kaposi sarkom)
  • raznih vrsta roda Digitalis koji sadrže kardiotonične glikozide, klasičnih lijekova u kardiologiji
  • Podophyllum vrsta čija se oleorezina koristi za liječenje kondiloma

U modernoj definiciji fitoterapija koristi biljke i biljne ekstrakte (uz ekstrakte gljivica i algi Chromista) koji imaju relativno veliku terapijsku širinu (slabo toksične biljke), premda ne postoji konsenzus kolika ta širina treba biti.

Podjela fitoterapije i fitoterapijske discipline

Fitoterapija se, nadalje, zna dijeliti prema izvorištu aktivnih tvari. Primjerice, u mikoterapiji se koriste ekstrakti ljekovitih gljiva i gljivica, no prema modernoj definiciju mikoterapija je dio fitoterapije. Poznati mikoterpijski preparati su planetarno poznati beta-glukan (iz kvasnica), te lovastatin, lijek za smanjenje povišene razine kolesterola izoliran iz gljivica Asperigillus terreus i Monascus purpureus.

Osim prema izvorištu, fitoterapija se dijeli i prema tipu ekstrakta. Vjerojatno najpoznatiji takav ogranak fitoterapije je aromaterapija, koja kao izvorište aktivnih tvari koristi eterična ulja. U hidrolaterapiji koriste se hidrolati (cvjetne vodice), dok se u oleoterapiji koriste biljna ulja kao izvor ljekovitih tvari oralnim putem ili u kozmetici. Ovakve discipline nastale su kako bi se naglasio fokus ili razina edukacije osobe: fitoterapija je svakako sveobuhvatnija i teoretski praktično teža od aromaterapije gdje je fokus daleko uži, a teoretsko područje manje zahtjevno.