Tekući oblici


Bez obzira što volim “modernije” oblike poput kapsula, moj osobni stil savjeta izrazito je fokusiran na tekuće pripravke. Vidim kako se to ljudima i dopada jer smo već svi pomalo zasićeni tabletica. Susret s biljkom počinje na jeziku što je privilegija koju si većina moderinijih lijekova ne može priuštiti. Čak i kad nije ukusno, krilatica “lijek mora biti gorak” ima veliki dio istine u sebi.

Vodeni ekstrakti

Premda su opisani u poglavlju o biljnim ekstraktima, postoji nekoliko praktičnih savjeta o njihovoj pripremi. Osim kvalitete biljnog materijala, vrlo je bitna kvaliteta vode. Danas je voda opterećena raznim organskim i anorganskim onečišćenjima, no glavni problem stvara visoka razina soli poput kalcija. Zasićenost solima može usporiti proces ekstrakcije ljekovitih tvari. Stoga je vodene ekstrakte najbolje spravljati u mekšoj izvorskoj vodi, kišnici ili pročišćenoj vodi. Uređaji za pročišćavanje vode danas su postali široko dostupni.

vodeni ekstrakt

Vodeni ekstrakti su prikladni za biljke koje sadrže aktivne tvari koje se otapaju u vrućoj vodi. To su, primjerice, biljke sa sluzima, te neke droge s mineralima, flavonoidima, kumarinima i sličnim spojevima. Nezaobilazni su ljekoviti oblici koji se koriste u liječenju bolesiti urogenitalnog, probavnog i dišnog sustava, gdje se koriste i sama ljekovita svojstva vode (pojačano mokrenje odnosno diureza, pojačano iskašljavanje odnosno ekspektorirajuće djelovanje, rehidracija kod proljeva).

Premda su vodeni ekstrakti najstariji ljekoviti oblici koji se primjenjuju i spretni su za kućnu upotrebu, oni imaju svoja ograničenja. Neke biljke sadrže aktivne tvari koje se jednostavno ne mogu ekstrahirati u vodenu otopinu. Klasični primjeri za to su list ginka (Ginkgo biloba) i plod sikavice (Silybum marianum) čije se aktivne tvari ne mogu u dovoljnoj količini otopiti, a da bi iskazale ljekovito djelovanje. To vrijedi i za biljke iz kojih se želi iskoristiti ljekovito djelovanje eteričnog ulja.

Eterična ulja se gotovo uopće ne otapaju u vodi, a sama količina biljnog materijala ne sadrži dovoljno eteričnog ulja koje bi ljekovito djelovalo. Tada moramo posegnuti za eteričnim uljem kao tipom ekstrakta da bi postigli ljekovito djelovanje. Zanimljivo, droge s eteričnim uljima vrlo se često koriste za spravljanje vodenih ekstrakata, no tada druge aktivne tvari iz biljaka, a ne samo eterično ulje, djeluju ljekovito. Dobar primjer za to je timijan. Timijan sadrži u eteričnom ulju fenol timol, no ono pokazuje svoje klasično svojstvo antibakterijskog djelovanja ne u vodenom ekstraktu već isključivo u samom eteričnom ulju dobivenom destilacijom vodenom parom. Aktivne tvari u infuzu timijana su prema nekim autorima isključivo polimetoksiflavoni koji se mogu otopiti u vodi.

Vodeni macerati

Vodeni macerati spravljaju se od biljaka koje sadrže aktivne tvari osjetljive na toplinu, te se ekstrahiraju u mlakoj vodi. Opći je princip da se biljna tvar ostavi stajati u mlakoj vodi kroz neko vrijeme, obično 15-60 minuta, no ponekad i duže.

To su najčešće droge sa sluzima, odnosno biljke poput korijena bijelog sljeza, sjemenki piskavice, sjemenki lana i psiliuma. U modernoj fitoterapiji, maceracija vodom na sobnoj temperaturi zadržala se uglavnom za ljekovite biljke koje sadrže grupu spojeva koju nazivamo sluzima. Vodeni macerati idealni su upravo za droge sa sluzima, jer su same sluzi vrlo česte nestabilne na povišenoj temperaturi. Primjerice, grupa autora pokazala je kako su sluzi korijena bijelog sljeza stabilni na temperaturi do 65 °C.

U tradicionalnoj fitoterapiji maceracija hladnom vodom preko noći koristila se za cijeli niz biljaka: preslicu, medvjetku, list breze, list koprive, list maline i slične biljke, koje danas uglavnom spravljamo ekstrakcijom vrućom vodom (infuzi i dekokti). Ponekad je prednost maceracije takvih biljaka selektivna ekstrakcija, jer se neke grupe spojeva ekstrahiraju samo u vrućoj vodi. Primjerice, macerat medvjetke zna u praksi pokazivati manje negativnih efekata na probavni sustav (manje gastrointestinalnih nuspojava). Ipak maceracija mlakom/hladnom vodom ne uništava mikroorganizme, te njihov broj u vodenom mediju može i porasti.

Stoga je vrlo je bitno da takve biljke udovoljavaju propisima Europske farmakopeje za čajeve koji se ekstrahiraju bez zagrijavanja – Mikrobiološka kvaliteta biljnih medicinskih proizvoda za oralnu upotrebu 04/2010:50108.

Infuz (oparak)

Infuzi su najčešći ljekoviti oblici koji se spravljaju u svakom domu koje zovemo “čajevima”. Premda su pravila jasna – preliti kipućom vodom biljni materijal i ostaviti 5-15 minuta, najčešće pokriveno – postoje uvijek finese u izradi čajeva.

Pazite na vrijeme priprave. Ostavite li biljni materijal predugo, čaj može postati trpki, čak i “težak za želudac”, zbog kemijskih spojeva koji se otapaju tek nakon nekog vremena.

Infuzi se spravljaju najčešće od listova, cvjetova te zeleni (herba) mekih zeljastih biljaka, te ponekad od plodova. Planetarno su poznati primjeri list ljekovite kadulje, medvjetke, breze i koprive, cvijet rimske i njemačke kamilice te sljeza, zelen zlatnice.

Spremanje “čaja” kroz čiste medicinske oči promatramo kao dodatno gubljenje vremena dok ne dobijemo prikladni ljekoviti oblik. Ipak, u nekim kulturama, priprema čaja je ritual koji, prema vjerovanju, jednako doprinosi ljekovitom djelovanju kao i sama biljka. Poznata je japanska tradicija spremanja zelenog čaja, ili kineska tradicija spremanja čaja. Ceremonija spravljanja čaja je pitanje dobrih manira, a odlikuje ju dugotrajnost samog postupka. Stoga nije čudo da nije popularna na zapadu gdje uvijek tražimo ekspresna rješenja i što manji “gubitak vremena”. Prema kineskoj tradiciji spremanja čaja, nazvanoj gong fu cha (工夫茶), sastoji se od 21 koraka, od kojih su neki vezani samo za uživanje u aromi listića čaja i kuhanog čaja.

Dekokti (uvarak)

dekokt

Dekokti se spravljaju od tvrđih dijelova biljke, stoga je za proces ekstrakcije aktivnih tvari potreban robustniji način ekstrakcije. Biljni materijal se kuha (otud i naziv dekokt), 5-15 minuta. Dekokti se spravljaju najčešće od droga poput korijena čička, maslačka i koprive, kore krkavine, ali i nekih zeljastih biljaka. Poznati primjer za to je zelen preslice (Equisetum arvense) koja se kuha kroz 5 minuta kako bi se aktivne tvari (silicijevi spojevi i flavonoidi) mogli otopiti iz ovog relativno čvrstog materijala.

Ova podjela ekstraktibilnosti (mogućnosti iscrpljivanja odnosno ekstrakcije ovisno o načinu spravljanja vodenih ekstrakata) biljnih droga katkad je u kontradikciji s tradicionalnim ljekarničkim recepturama gdje u istu čajnu smjesu ulaze listovi i korijeni biljaka, poput urološkog čaja koji zna sadržavati medvjetku i korijen zečjeg trna. Takve se smjese spravljaju kao infuzi, a vrijeme ekstrakcije se produžuje na 15-30 minuta. No, danas se općenito pazi da čajne smjese sadržavaju dijelove koji se ekstrahiraju na isti način.

Sirupi

Sirupi su vjerojatno najpopularniji ljekoviti oblici biljaka, prije svega zbog slatkog okusa. Uglavnom se koriste za liječenje bolesti dišnog sustava i simptomatsko liječenje kašlja, te su popularni u pedijatriji jer djeca općenito vole slatki okus. Stoga ih primjenjujemo u dobi kada ne mogu uzimati tablete ili kapsule.

Slatke tvari u sirupima mogu biti:

  1. sirupus simplex, odnosno jednostavni sukrozni (saharozni) sirup spravljen od 64% saharoze i 34% vode
  2. med, koji u prosjeku ima 18% vode, te smjesu fruktoze i glukoze
  3. polioli sorbitol (koji je najčešći u sirupima za dijabetičare), izomaltol i glicerol
  4. zaslađivači aspartam i acesulfam. Oni nisu popularni zbog osobne dvojbe nekih pacijenata u vezi sigurnosti njihove primjene, a ako se spravljaju s zaslađivačima, sirupima se obavezno dodaju tvari koje ugušćuju, tj. povećavaju viskoznost, poput karagenana, ksantana ili derivata celuloze.

Šećer odnosno polioli u sirupima su prirodni konzervansi, koji osmotskim djelovanjem sprječavaju razvoj mikroorganizama i osiguravaju stabilnost (trajnost) sirupa. Premala razina šećera izazvat će kvarenje sirupa, najčešće kvasnicama koje će izazvati alkoholno vrenje. Sam šećer, a pogotovo med, nije samo korigens okusa i konzervans, već i aktivna tvar, koja u ždrijelu također izaziva osmotski šok, te ima sposobnost barem na kraće vrijeme smanjiti broj mikroorganizama na sluzinici.

Osim slatkih tvari, sirupi sadrže gotovo uvijek vodeni ekstrakt biljaka. Ti vodeni ekstrakti su daleko koncentriraniji od uobičajenih infuza ili dekokta, kako bi u sirupima bila suvisla doza ljekovitih tvari. To zna biti kao kod tinktura omjer 1:5. Sirup cvjeta crnog sljeza i trputca u 5mL sirupa ima 2,5g vodenog ekstrakta koji se dobiva od 0,5 masenog dijela cvijeta crnog sljeza, 0,5 masenog dijela lista trputca i 5 masenih dijelova vode, odnosno dobiva se od 10 g cvjetova crnog sljeza, 10g lista trputca i 100g vode. No, ovisno o proizvođaču i tehnologiji, ovi omjeri mogu biti različiti. Količina aktivne tvari se iskazuje kao količina biljne droge u jednoj dozi.

Vodeni ekstrakt biljaka i sirup su osnova većine sirupa, te “minimalistički” sirupi sadrže upravo te tvari. No osim toga, sirupi mogu sadržavati i cijeli niz drugih tvari i ekstrakata.

Tinkture se često dodaju u sirupe, same ili zajedno s vodenim ekstraktom. Primjerice, tradicionalni sirup od timijana u 100g sadrži 15g tinkture timijana. U ovom je slučaju tinktura, a ne vodeni ekstrakt, aktivna tvar sirupa. U tradicionalne sirupe zna se dodavati i tinktura slatke naranče kao korigens okusa koje uz sirupus simplex ili med korigira okus sirupa.

Tekući ekstrakti u drugim otapalima su danas rjeđi. Sirup Bronchipret u 10 g (što odgovara 8,85 mL) sirupa sadrži 1,50 g tekućeg ekstrakta timijana (1 : 2-2,5); ekstrakcijsko otapalo: amonijeva otopina 10 % m/m : glicerol 85 % m/m : etanol 90 % V/V : pročišćena voda (1 : 20 : 70 : 109). Ovdje se iskorištava otpimalna ekstrakcija aktivnih tvari, ali i povoljno djelovanje amonijevih iona na kašalj.

Gusti (pastozni) ekstrakti znaju se dodavati u neke sirupe umjesto vodenih ekstrakata. Poznati primjer su sirupi od islandskog lišaja koji često sadrži takav tip ekstrakta.

Suhi ekstrakti se katkat dodaju u sirup ili čine njegovu osnovnu ljekovitu komponentu. Poznati sirup Prospan sadrži suhi ekstrakt lista bršljana 5-7,5:1, odnosni 1 maseni dio suhog ekstrakta sadrži 5-7,5 masenih dijelova lista bršljana, ili još drugačije 1g suhog ekstrakta spravljen je 5-7,5g lista bršljana ekstrakcijom u 30 vol% etanolu i kasnijim sušenjem. Suhi ekstrakti imaju prednost jer omogućuju reproducibilnu proizvodnju i konačnu kvalitetu biljnog lijeka.

Poznati suhi ekstrakti u sirupima su ekstrakti propolisa i matične mliječi, proizvoda pčela koji pokazuju antimikrobno i protuupalno djelovanje. Ponekad se dodaju u sirupe u obliku tinktura, no u slučaju propolisa problem predstavlja taloženje voskova u sirupima i nehomogenost proizvoda. Stoga moderniji pripravci sadrže ekstrakte propolisa iz kojih je uklonjen vosak, a standardiziran je na količinu aktivnih tvari poput raznih flavonoida te fenil-etil-estera kavene kiseline (CAPE). Poznati primjer je tehnologija EPID tvrtke Specchiasol, koji se dodaje u sirupe dajući homogeni proizvod uvijek konzistentnog sastava.

U neke sirupe dodaju se i minerali i njihove soli. Tradicionalna receptura Thymi sirupus compositus (složeni sirup timijana), sadrži na 100g, uz 15g tinkutre timijana, i 3g natrij-bromida. Bromidi djeluju kao blago sedativno sredstvo te time smiruju kašalj. Sirupi s mineralima danas nisu dominantni na tržištu, a imali su velik uzlet u XIX. stoljeću. Ipak, postoje i modernije inačice. Primjerice, tvrtka Specchiasol u svom sirupu Oligomir sadrži oligoelemente bakar i mangan koji pomažu u smirivanju upale dišnih puteva.

Mnogi proizvođači u sirupe dodaju konzervanse kako bi ih zaštitili od mikrobiološke kontaminacije, bez obzira što u sirup kao konzervans dodaju sirupus simplex. Najčešći konzervans su benzoati (soli benzojeve kiseline).

Eterična ulja naizgled nemaju što tražiti u sirupima koji su primarno vodene otopine gdje se ona vrlo slabo otapaju. Ipak, neki sirupi sadrže male količine (ispod 0,1%) eteričnih ulja koji se lako dispergiraju (raspršuju) u relativno gustom matriksu sirupa. Ona mogu biti korigensi okusa (eterično ulje slatke naranče umjesto tinkture slatke naranče), ali i aktivne tvari jednako kao i korigenski okusa, poput eteričnih ulja anisa, mirte i eukaliptusa globulusa koji djeluju ekspektorirajuće, te eterično ulje paprene metvoce koje djeluje protiv kongestije i subjektivno daju osjećaj svježine i smiruju simptome upale ždrijela. Eterična ulja timijana i klinčićevca u nekim sirupima djeluju i kao antimikrobne tvari.

Tinkture

Tinkture su detaljno opisane u dijelu koji govori o ekstrakciji biljnog materijala. Tinkture su jedan od klasičnih oblika koji su istovremeno i konačni farmaceutski (ljekoviti) oblici kroz više stoljeća. U Hrvatskoj se koriste relativno rijetko, pogotovo tinktura svježih biljaka. Zanimljivi su jer su jednostavniji za upotrebu od čajeva, a njihova doza varira ovisno o biljci, od 2-4 mL dnevno za tinkturu konopljike do čak 30mL dnevno za tinkturu korijena maslačka (izvor: ESCOP). Uvijek se razrjeđuju u 1-3 dcl vode.

Prednost tinktura je već spomenuta jednostavnost korištenja (tzv. patient compliance), te činjenica da se neke aktivne tvari otapaju znatno bolje nego u vodi. Ponekad im je prednost i okus: dekokt lista artičoke se gotovo ne može piti zbog intenzivne gorčine te sadrži premalo ljekovitih tvari, dok je tinkutra svježeg lista artičoke gorka, ali dovoljno ugodna za primjenu i sadrži dovoljne količine aktivnih tvari za djelovanje.

Nezgoda tinktura je etanol, koji nije poželjan za primjenu kod male djece, ali i kod posebnih skupina ljudi, npr. alkoholičara, ljudi s jačim oštećenjima jetre i ljudi koji ne trpe etanol iz drugih razloga.

SIPF

Kao i tinkture, SIPF (suspension intégrale des plantes fraîches, integralna suspenzija ljekovitog bilja) opisana je u biljnim ekstraktima te je također gotov farmacetuski oblik. U kontekstu primjene (patient compliance) također je jednostavna kao i tinkura, a prednost je manja koncentracija etanola.  Na zapadnom tržištu postoji ukupno 16 biljaka u obliku SIPF-a kao gotovog farmaceutskog oblika – matičnjak, artičoka, ehinacea, crni ribiz list, žuti kokotac, divlji kesten, korijen čička, korijen maslačka, preslica, odoljen (valerijana), gospina trava, fukus, list koprive, pasiflora, Tribulus terrestris, cvijet gloga.

Njihova glavna prednost je raznovrsniji profil ljekovitih tvari u pripravku u odnosu na tinkturu, korištenje ljekovitog bilja, te upotreba ekoološki uzgojenih biljaka i ekološkog etanola.

Većina SIPF-ova je prilagođena za krištenje u dozama od 10-20mL dnevno, s prosječnim pojedinačnim dozama od 5-10mL, razmućenim u čaši mlake vode.

EPS

Detaljan proces načina proizvodnje EPS-a (extraits des plantes fraîches standardisées – standardizirani ekstrakt svježe biljke), opisan u dijelu koji govori o biljnim ekstraktima, još je jedan od tipova ekstrakta koji se direktno koristi kao gotovo farmaceutski oblik. Njegova prednost pred tinkturama i SIPF-om je način ekstrakcije, liksivijacija, koja omogućuje prisustvo većine ljekovitih spojeva iz biljaka, osim balastnih tvari poput celuloze, te vrlo velik odabir ljekovitih biljaka koje su dostupne u ovom ljekovitom obliku, preko dvadeset najčešćih i široko primijenjenih biljaka europske fitoterapije.

Jedna od velikih prednosti je i odsustvo etanola koji se uklanja u procesu proizvodnje, stoga je ekstrakt prikladan za upotrebu kod svih. Glicerol prisutan u ekstraktu daje slatki okus te maskira neugodne okuse nekih biljnih vrsta. To je jedan od biljnih ekstrakata koji preporuča IESV (L’Institut Européen des Substances Végétales – Europski institut za biljne tvari).

Prosječna dnevna doza obično iznosi 5-20mL, s prosječnim pojedniačnim dozama od 5mL, razmućenim u čaši mlake vode.