U zadnjih 30 godina dobro smo napredovali u razvoju medicinskih znanja, ali pristup pacijentu nije pratio tu utrku. Dva tabora gledaju se preko imaginarne Maginotove linije. Svi su medicinski djelatnici plaćenici farmaceutske industrije, a svi su “alternativci” prevaranti. Na brisanom prostoru ne stradavaju tabori, već obični ljudi. Vrijeme je promjene i integraciju. Svi u glavi imamo fleksibilnosti za promjene.

Mnoga lica medicine

Današnja medicina ima puno lica. Premda je doživljavamo kao jednu, sam pristup se uvelike može razlikovati. Primjerice, francuski ili njemački liječnici imaju na raspolaganju iste lijekove kao hrvatski, ali se njihov stil i profesionalni pristup može razlikovati: odabir pretraga, korištenje i propisivanje lijekova, način pristupa pacijentu. To je uvjetovano kulturološkim razlikama, ali i razlikama u edukaciji i kasnijem mentorstvu mladih liječnika. To vide svi oni koji odlaze u ustanove izvan Hrvatske. Balkan se na takve izjave zna ljutiti, no činjenica da je nešto drugačije ne znači da je nešto bolje ili gore, jednostavno je drugačije. Kao što postoje različitosti među zemljama, tako postoji i bezbroj varijacija individualnog pristupa pacijentu.

U kontekstu fitoterapije i aromaterapije, postoje velike kulturološke razlike. U starim fitoterapijskim velesilama kao što su Njemačka ili Francuska, veći postotak liječnika primjenjuje biljne pripravke i lijekove nego u Hrvatskoj. Neki zdravstveni sustavi, ovisno o tipu osiguranja, i refundiraju troškove fitoterapije i homeopatije.

Naravno, osim tzv. “službene” medicine, postoji i komplementarna i alternativna medicina (CAM). Fitoterapija i aromaterapija imaju i sreću i nesreću što se nalaze u “obje” medicine. Sretna je okolnost jer je time više korištena i popularna je među ljudima. Nesretna je okolnost što ju u medicinskim krugovima percipiraju kao disciplinu za koju ne treba puno profesionalnosti i znanja. Istina je posve suprotna.

Sve zna zbunjivati gomile nazivlja i terminologije. Komplementarna, alternativna, energetska, integrativna, holistička, konvencionalna, službena… Stoga se postavlja pitanje – kako ih definirati.

Marcia Angell i Jerome P. Kassirer objavili su svojedobno zanimljivu izjavu: “Ne mogu postojati dvije vrste medicine – konvencionalna i alternativna. Postoji samo jedna medicina koja je primjereno ispitana i ona koja to nije i medicina koja je djelotvorna i ona koje može i ne mora biti djelotvorna.” Ovakav stav bio je žestoko kritiziran. Sistematskom procjenom Cochrane baze sistemskih preglednih radova o kliničkim intervencijama raznih tipova (mahom lijekovima), Ezzo et al. pokazali su kako čak 41,3% svih radova zaključuje kako su kliničke intervencije ili “bez dokaza o djelotvornosti” ili “dokazano bez učinka”. Stoga je sama definicija konvencionalne medicine kao djelotvorne, a alternativne kao nedjelotvorne ili bez dokaza o djelotvornosti – vrlo labava. To bi značilo da je i sama fitoterapija podijeljena – ako koristimo biljku koja je puno klinički ispitana (primjer: gospina trava), tada smo u konvencionalnoj medicini. Ako pak koristimo biljku koja je mahom tradicionalno korištena i nije odveć klinički ispitana (primjer: plućnjak), tada smo u komplementarnoj medicini. Da je doista tako, bili bismo u potpunoj konfuziji.

Općenito je teško govoriti što je to komplementarna medicina sa zakonskog stanovišta. Osteopatija i kiropraktika su u Hrvatskoj dio komplementarne medicine, a u SAD-u su dio konvencionalne medicine. Tradicionalna kineska medicina i ajurveda su u SAD-u i Hrvatskoj dio komplementarne medicine, a u Kini i Indiji, gdje su nastale, su u potpunosti službene (konvencionalne) medicine. Akupunktura u Hrvatskoj je dio službene medicine zadnjih dvadesetak godina, u Kini je dio konvencionalne medicine najmanje 4000 godina. Refleksologija je u Hrvatskoj uglavnom dio masaže; u Južnoj Africi parlament je 2000. godine prihvatio zakonski pojam zanimanja “refleksoterapeut” kao medicinsku profesiju.

Postoje i semantičke zavrzlame. U hrvatskom jeziku se preferira naziv “komplementarna” jer označava svojstvo da se slaže ili da je potpora konvencionalnoj medicini, što doista i može biti. Riječ “alternativna” znači da je “alternativa” konvencionalnoj, odnosno implicira određenu razinu netrpeljivosti. Ovakva sam objašenja znao čuti u Hrvatskoj, međutim, semantički to uopće ne mora biti točno i ovisi o subjektivnom mišljenju.

Očito je da je granica između medicina ponekad vrlo difuzna, a to najviše dolazi do izražaja upravo u fitoterapiji. Postoji puno definicija koje su negativne (komplementarna medicina je ona koja nije konvencionalna) i koje ne zadovoljavaju osnovne logičke norme definicija. Negativne definicije lako postaju i cirkularne (onda je konvencionalna medicina ona koja nije komplementarna) i opet ruše osnovna počela logike. 1995. godine donesena je naizgled provokativna definicija kako je komplementarna medicina “ona koja je izvan intrinzičkog politički dominantnog zdravstvenog sustava određenog društva ili kulture u određenom povijesnom periodu”. Premda je već samo korištenje riječi “politički” pomalo provokativno, ne možemo poreći preciznost ove definicije. U Kini je kineska tradicionalna medicina prva i dominantna konvencionalna medicina jer je podržava zdravstveni sustav i politička elita. Nadalje, grubo bismo mogli reći kako je konvencionalna medicina u Hrvatskoj “sve što ide na teret HZZO” i nećemo biti daleko od istine. A “što ide na teret HZZO” odlučuje zakonodavna i izvršna vlast. Sama politička odluka nije jednostavna. Primjer je prilično liberalna Švicarska. 1999. godine Švicarska je zakonom u osnovno zdravstveno osiguranje uvrstila homeopatiju, fitoterapiju, neuralnu medicinu, antropozofsku medicinu i tradicionalnu kinesku medicinu. Nakon dosta kontroverzi oko pitanja djelotvornosti, postavilo se i pitanje farmakoekonomike jer ova liberalizacija nije smanjila troškove “bivše” konvencionalne medicine, odnosno konvencionalnih lijekova. Stoga je predsjednik konfederacije 2005. godine ukinuo financiranje iz osnovnog zdravstvenog osiguranja svih pet novouvedenih medicinskih pristupa. No, vlada je nakon pritisaka javnosti bila prisiljena provesti referendum 2009. godine, te su od siječnja 2012. godine, na temelju rezultata referenduma, ponovo uvedeni u osnovno zdravstveno osiguranje.

Podjela medicine s obzirom na supstrat

U šumi definicija, meni je osobno najviše pomagalo kada sam razmišljao o samom supstratu pojedinih medicinskih pristupa. “Supstrat” označava kojim sredstvima se utječe na stanje zdravlja i bolesti u čovjeka.

  1. Supstrat može biti supstancija (tvar) koja ostvaruje fizikalno-kemijsko-biološku interakciju s organizmom. Kompletna moderna konvencionalna medicina, odnosno dio te medicine – farmakoterapija, pripada ovoj grupi. Cjelokupna fitoterapija i aromaterapija također pripadaju toj grupi jer se samo radi o biljnim tvarima, a isto se odnosi i na herbalistiku ajurvede i kineske tradicionalne medicine. U širem smislu, to se odnosi i na probiotike, vitaminsko-mineralne dodatke prehrani, pa čak i na različite dijete, odnosno dijetoterapiju i škole prehrane. Promjena namirnica itekako mijenja biološke procese u našem tijelu. U službenoj medicini je potpuni kaos prema prihvaćanju takvih pristupa. Službeno se i u smjernicama za liječnike govori o dijetetskim mjerama kod dijabetesa ili dislipidemija (npr. povišen kolesterola), ali se nailazi na skepsu kada si prehranom pokušavamo pomoći kod astme ili reumatoidnog artritisa.
  2. Iznimno razrijeđena supstancija može također biti supstrat. To vrijedi za homeopatiju, ali i terapiju Bachovima kapima, pa čak i djelomično za hidrolaterapiju, jer su tvari u hidrolatima često razrijeđene da ne očekujemo stvarni farmakološki učinak. Ipak, ovo je prije tip medicine koji ima za supstrat “energiju” ili nematerijalni čimbenik, a ne tvar.
  3. Supstrat je samo tijelo, odnosno radi se o fizičkoj manipulativnoj tehnici. U medicini su to fizikalna terapija, limfna drenaža i slične tehnike, te naravno kraljica medicine – kirurgija. I ovdje je teško naći točnu granicu između konvencionalnog i komplementarnog, jer tu pripadaju razne masaže, osteopatija, jumeiho, kiropraktika i mnoge druge tehnike. Fizička tehnika ne mora samo biti pasivna s gledišta pacijenta/osobe, već može biti i aktivna. To uključuje tjelovježbu, jogu i razne druge fizičke vježbe s ciljem ojačavanja, istezanja i opuštanja mišića u tijelu.
  4. Supstrat može biti mjerljiva energija/sila. Terapija magnetima, ultrazvukom i infracrvenim zračenjem danas su dio ponude nekih privatnih poliklinika. Ovdje pripadaju i krioterapija i balneoterapija kojima je cilj pomoći odvođenjem ili dovođenjem topline. Odlazak u toplice koje plaća i zdravstveni sustav primjer je gdje prihvaćamo ovakve tehnike još od doba Rimskog Carstva, premda sa stanovišta fiziologije ne bismo od njih očekivali neke spektakularnije rezultate. Danas popularna biorezonanca koja mjeri fluktuacije elektromagnetske provodljivosti i zračenja i tretira tijelo s njima, nije prihvaćena u konvencionalnoj medicini.
  5. Supstrat može biti nemjerljiva ili nedokazana “energija”, koju tako nazivamo u nedostatku boljeg izraza. Bioenergija, bioterapija, radiestezija, razne healing terapije, chi gong, reiki i gomile drugih tehnika različitog nazivlja i teoretskih postavki, ali slične srži, apsolutno su neprihvaćene u modernoj medicini jer ne postoji mjerljiva ulazna supstancija. Usprkos tome, iznimno su popularne i statistika njihovog korištenja među pacijentima je začuđujuće visoka. Čista energetska tehnika je i akupunktura koja je pak prihvaćena u službenoj medicini, a prihvaćena je jer naizgled postoji fizički supstrat (igla i tijelo). Ipak, ona je bazirana na energetskim tokovima, meridijanima koje isto tako nazivamo u nedostatku boljeg izraza. Nitko nije dokazao zašto, kako i čime mjerimo meridijane pojedinih organa, a koji su u osnovi akupunkture i akupresure starih više tisuća godina. Pa ipak je službena medicina prihvaća – neke akupunkturne intervencije čak idu na teret HZZO-a. Moje je osobno mišljenje (i ne moram biti u pravu) da je i homeopatija takav pristup, jer gledajući striktnim znanstvenim očima u homeopatskim preparatima ne postoji molekula koja djeluje farmakološki, barem ne ni u približno dovoljnoj koncentraciji. Jedna od teorija homeopatije govori kako sama molekula ostavlja svoj “elektromagnetski otisak” u samom preparatu i na taj način djeluje u organizmu. Možemo to prihvatiti ili ne, ali homeopatski lijekovi dio su Europske farmakopeje. I ovo govori o “zbunjenosti” današnje medicine prema drugačijim načinima terapije od farmakoterapije.
  6. Supstrat može biti i odnos psihe (duha, emocije) i tijela. Nisu to samo razne tehnike meditacije, vizualizacije, kognitivne terapije, raznih psihoterapijskih tehnika, autogenog treninga. Najčešća takva intervencija je molitva. Prema američkim studijama preko 40% (a možda i više) pacijenata aktivno se moli s ciljem ozdravljenja, a samo možemo spekulirati o statistici u Hrvatskoj koja je barem nominalno s preko 80% kršćanskih vjernika, ne ubrajajući sada i druge religije koje imaju molitvu kao dio svoje religijske prakse. Korištenje molitve upravo je proporcionalno s težinom bolesti – više izraženo kod tumora, a svakako manje za povišen kolesterol. Korištenje molitve obrnuto je proporcionalno mogućnosti vlastite odgovornosti. Tumor izgleda gotovo kao božja kazna i generalna je percepcija da mi tu možemo (naizgled) relativno malo učiniti. Stoga je molitva jedini spas. S druge strane, povišen kolesterol je često posljedica životnog stila i baš nećemo posegnuti za molitvom kada dobro znamo da ga možda imamo jer jedemo kobasice u deset navečer i odgovornost je na nama. Nijedna religija nema zapisano da je božji posao skrivati kobasice po kući. Percepcija ovih tehnika je vrlo raznolika. U Japanu ili Indiji, gdje je meditacija dio stoljetne kulture, ona je potpuno prihvaćena, a u Hrvatskoj se smatra kao “istočnjačka” često s negativnim konotacijama. S druge strane, kažete li nekom liječniku koji je skeptičan prema komplementarnim tehnikama da se molite za svoje zdravlje, nećete naići na veće kritike zbog poštivanja religijske stvarnosti. Možda ćete samo naići na skepsu. No, čak i neki liječnici aktivno propagiraju hagioterapiju koja kao osnovni supstrat upravo koristi molitvu. Mainstream medicina integrirala je u svoj sustav neke psihoterapijske tehnike, barem kao nadopunu farmakoterapije konvencionalne medicine. Prava je šteta da za njom posežemo samo kod psihičkih bolesti.
  7. Mješavina navedenog je u biti vrlo česta i ovisi o subjektivnoj percepciji. Primjerice, većina ljudi jogu percipira kao vrstu tjelovježbe i relaksacije, ali je neki percipiraju kao način boljeg protoka ki ilichi energije, kako se naziva u Kini. Aromaterapiju neki doživljavaju kao energetsku medicinu, a neki kao farmakološku intervenciju. I molitva se često percpipira kao način otvaranja božanskoj sili koja s fizikalnog aspekta nije mjerljiva kategorija.

Uzroci netrpeljivosti

Najviše netrpeljivosti danas nastaje između konvencionalne medicine i onih tehnika koje koriste nevidljivi supstrat (energetska medicina). Tako je nastala dihotomija, podjela na dvoje u shvaćanju prosječnog čovjeka oko tradicionalnih priča i moderne znanosti. Jednako je nastao i sukob koji nikada nije trebao nastati. Danas na žalost živimo u doba kada ljudi skloni ekstremima. Postaju “zagriženi” u bilo čemu.

Ljudi koji se bave “energetskim radom”, štogod da pod tim podrazumijevali, znaju postati potpuni fanatici. Interesantno, to je baš jako prisutno u aromaterapiji. U negativnom aspektu, to proizlazi iz želje za dominacijom, da raspolažu “moćima” koje drugi nemaju. Na žalost, moram priznati da sam u svom životu upoznao više blefiranja nego stvarnog. Primjerice, osobu koja doživljava pravu duhovnu ekstazu držeći bočicu 100% sintetskog “eteričnog ulja”, praveći se da priča s duhom biljke u bočici. Neki današnji šamani imaju dobru priču o biljkama, a u biti “dilaju” drogu.  U jednoj školi aromaterapije polaznici se iznimno gadio miris ylang ylang-a. Odmah je nastala cijela strka jer ylang ylang simbolizira seksualnost. I tako je polaznica dobila etiketu seksualno zatvorene i frustrirane osobe. Iznenadila se kada je nakon godine dana pomirisala ylang ylang koji joj se jako dopao. Objašnjenje nije bilo u tome da je u međuvremenu postala seksualno otvorena (štogod da to značilo), već je problem bio u tome da je prethodni ylang ylang bila smrdljiva sintetska patvorina. Da je bilo znanja i iskrenosti, polaznica bi bila pošteđena neugode, a voditeljica bi bila pošteđena kasnijeg epiteta kojim ju je polaznica nazivala. Ovakvi primjeri, kojih u mojem iskustvu ima više no što bi stalo u tekst čitljive veličine, upravo i izazivaju skepsu.

Fizikalno gledano, kod energetske medicine se ne radi o energiji jer takvi vidovi energija nisu poznati, stoga je naziv energetski samo simboličan naziv za nevidljivi aspekt s kojim energetska medicina barata. Bioenergija, radiestezija, bioterapija, sve su to razni nazivi za slične pristupe. Jedan dio energetskih tehnika objašnjava kako same tvari imaju neku nevidljivu “energiju”, odnosno nešto nevidljivo što može povoljno djelovati na čovjekovo zdravlje, poput eteričnih ulja ili kristala. Naravno, ovakav pristup je neprihvaćen i u fizici i u medicini i zbog nespretnosti same terminologije, ali i mogućnosti mjerljivosti. Ako se izdignemo na fizikalni nivo, treba znati da svi današnji lijekovi ostvaruju svoje djelovanje zahvaljujući elektromagnetskoj sili/energiji, ali mi mjerimo posljedice elektromagnetskih interakcija kroz biološke sustave. Svatko tko se bavi istraživanjem lijekova to zna jako dobro jer su te elektromagnetske interakcije jedno od glavnih oruđa u ranom istraživanju.

Znanost je vrlo skeptična prema tzv. energetskom pristupu jer za to nema egzaktne dokaze, osim općenite zakonitosti iz teorije relativnosti koja ionako tvrdi da su materija i energija izmjenjive. No zakoni relativnosti nisu takvi da bi mogli objasniti djelovanje u medicini. Ima li šanse da ima u tome istine? Nažalost nema sumnje da ljudi loših namjera iz svijeta tzv. alternative potpuno narušavaju mogućnost da to prihvatimo. Ali, tko smo mi da tvrdimo da je to nemoguće? Današnja znanost i medicina su vrlo nadmene, kao da smo riješili sve tajne svemira i našli lijekove za sve bolesti. A svima je jasno da ne znamo gotovo ništa, premda znamo enormno više nego prije stotinu godina. Činjenica je da za većinu bolesti danas nema lijeka, najčešće imamo kontrolore bolesti. Ne postoji lijek za astmu ili reumatoidni artritis koji trajno liječi bolest, poput antibiotika kod infekcija: pijemo ga 10 dana i bolest isčezne. Samo umanjujemo simptome ili mehanizme bolesti držimo pod kakvom-takvom kontrolom. Često zaboravljamo da će nas medicina budućnosti gledati na isti način kako mi gledamo srednjevjekovnu medicinu puštanja krvi ili kuhanja čaja od odabranih tekstova iz Biblije. Ako vas ova izjava ljuti, poradite na svojoj taštini. Prosječna medicina u Hrvatskoj je često agresivna već na spomen prirodnih molekula, a kamoli još nečeg “nevidljivog”. Tek će buduća desetljeća i stoljeća i razvitak znanosti odbaciti ili prihvatiti današnje teorije i praksu. Prvih pionira već ima. Slavni francuski virolog Luc Montagnier šokirao je znanstvenu javnost kada je, po njegovom mišljenju, dokazao mogućnost detekcije elektromagnetskog zračenja vrlo razrijeđenih uzoraka DNA iz bakterija, te molekule DNA HIV-a u pacijenta koji je negativan na virus HIV-a zahvaljujući antiretroviralnoj terapiji. Luc Montagnier nije nitko drugi nego čovjek koji je otkrio virus HIV-a i koji je 2008. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Premda je u svojim intervjuima jasno izjavio da to nije bio rad koji je trebao dokazati homeopatiju ili energetsku medicinu, već je čist rad iz bazične znanosti koji bi trebao otvoriti vrata drugačijem poimanju energije i materije u biološkim sustavima, ovo je još uvijek preveliki odmak od mainstream znanosti i njegov rad je dočekan s velikim šokom i negativnim reakcijama. Samo će vrijeme pokazati je li Montagnier zakoračio u nov, posve neistražen svijet, ili je krenuo u slijepu ulicu.

U pozitivnom aspektu, duhovni ili energetski pristup odraz je naših težnji shvaćanja domena koje nisu u onoj stvarnosti koju osjećamo svojim čulima. Interesantno, to je i težnja današnje znanosti. Većina eksperimenata današnje znanosti barata instrumentalnim analizama koje detektiraju nešto što ne bismo mogli poimati svojim čulima poput vida: šećer i natrij u krvi, mikroskopske strukture ili subatomske čestice. Praktičari koji rade na principima energetskog rada, ako nisu podli prevaranti, svoj uspjeh uvelike duguju i vrlo važnoj karakteristici rada s ljudima koji je baziran na odvajanju vremena, razgovoru, empatičnosti, tješenju i razumijevanju. Svemu onome što bi medicina teoretski trebala imati u pristupu pacijentima, ali za to jednostavno nema vremena ili sam medicinski kadar nije educiran za takvo što. Stoga je popularnost takvog načina i krik modernog čovjeka, odnosno pacijenta: nemoj me gledati kao bolesnu nosnicu, vaginu, zub ili mokraćni mjehur već kao čovjeka! Što jesti? Kako promijeniti razmišljanja i stavove? Što osjećati i kako se nositi s time? Kako pomoći svom cijelom tijelu i psihi, a ne samo bolesnom organu? Ovakav trend traženja holističkog ili integrativnog pristupa nije samo stohastičan trend čudaka, već se o njemu ozbiljno piše u znanosti i smatra se da je to odgovor na općenitu dehumanizaciju, što uključuje i dehumanizaciju medicine. Današnja medicina nije samo dehumanizirana pojavama neznanja, gramzivosti, korupcije i manjka novaca. Ne treba zaboraviti da živimo u doba bolesne ekspanzije birokracije i da prosječan liječnik opće prakse više vremena mora potrošiti na birokraciju nego na pacijenta.

Ipak, skepsa medicine ima i svoju vrlo pozitivnu stranu. Ona je bazirana na racionalnom, na analiziranju iskustava i objektivnoj procjeni oko efikasnosti terapije. Takav pristup je pohvalan, jer sve što prelazi u domenu slijepog vjerovanja ili sljedbeništva postaje patološki model ponašanja. Većina zdravstvenih radnika ježi se od pomisli na ljudi educiranih na Google-u, koji interpretiraju znanstvene radove bez bazičnih znanja o biomedicini i kemiji. Pogotovo se groze foruma, koji često zna odigrati pozitivnu ulogu, ali i na njemu zna pisati svašta. MMS, (magical mineral substance, kako su ge nazivali, smjese limunske kiseline i natrij-hipoklorita, odnosno varikine), liječi HIV u 3 dana. Ali to “zločesta” farmaceutska industrija ne želi da to znate. Da je to doista tako, neki farmaceutski gigant odavno bi kupio sve svjetske zalihe natrij-hipoklorita. Isto tako “zločesta” medicina ne želi da znate da magnezij-klorid liječi sve tumore sa 100% efikasnosti. Ne bih se htio prisjećati pokojnih pacijenata koji nisu bili u domeni te čarobne statistike. Općenito vrijedi da ljude više vole šarenu laž nego sivu istinu. Ponekad treba biti kao baka iz Šume Striborove, koja je sama odabrala živjeti u (teškoj) istini, a ne varljivoj čaroliji. Varljiva istina, nažalost, “ubije” i osnovnu dobru ideju.

Otpor “energetskom” pristupu nije samo u medicini, već i u prosječnom čovjeku sa zapada. Činjenica je da energetski pristupi obiluju elementima istočnih kultura pa čak i okultnih praksi, što je mnogima odbojno jer je u srazu s njihovim religijskim ili općeživotnim vjerovanjima. To opet rađa ekstreme: neki fanatično oponašaju život na istoku u okruženju gdje je takvo ponašanje nelogično ili nepotrebno, a s druge strane se javlja fanatizam protiv svega, pa smo već doživjeli da jogu, koja je u temelju obična tjelovježba, bude proglašena sotonskim djelom iza kojeg je potrebno provesti egzorcizam.

Čak i veliki kritičari komplementarne medicine jasno priznaju da konvencionalna medicina može puno toga naučiti od popularnosti komplementarne medicine. Nedjelotvornost liječenja, nuspojave lijekova, psihološki pristup pacijentu, empatičnost, savjeti oko promjene životnih navika i životnih okolnosti – sve su to razlozi zašto ljudi posežu za komplementarnom medicinom. Konvencionalna medicina ne bi to trebala shvatiti kao ugrozu koja prijeti egzistenciji medicine, već kao podstrek napredovanju i u drugim pravcima, a ne samo farmakoterapiji.

Osobno mislim da su svađe zastarjele. Ne jednom su mi došli ljudi koji su, primjerice, bioterapijom ili biorezonancom riješili problem desetgodišnjih glavobolja. Ja nemam pojma što su te tehnike, ali hoću li vikati na te ljude zato što im je bolje? A gdje je onda moja etika, ako pacijentu ne želim dobro samo zato kako bih zadovoljio svoje mentalne koncepte liječenja? Laičkim očima promatram napredak današnje fizike kao znanosti. Ona je fantastičnija od najluđih “alternativnih” teorija. Pred više od stotinu godina Einstein je potvrdio da su materija i energija ista priča. U zadnjih 30 godina našli smo čestice koje se vraćaju u prošlost i mijenjaju ju ovisno o budućnosti. Činjenica da je materija/energija od koje smo sazdani tek manjina u svemiru: ima je tek cca 5% koliko se danas zna. Oko 27% je tamna materija koju smo tek možda detektirali i koje teoretski kroz nas prođe nekoliko tona. Ostatak u svemiru čini tamna energija čiju funkciju širenja svemira još mogu poimati, ali njenu strukture i zakone u ovom životu neću razumijeti. Drugim riječima, do prije tridesetak godina nismo bili svjesni “samo” 95% svemira, a mislili smo u to doba da puno toga znamo. Još nismo sigurni, ali matematički je moguće da živimo u multiversu, svemiru sastavljenom od beskrajnog broja drugih svemira. To znači da postoji i beskrajni broj kopija svakog od nas. Ovisno o teoriji, nismo sigurni ima li 10 ili 26 dimenzija, a svjesni smo ih samo tri. Prema nekim teorijama prostor ima svoje dimenzije, a vrijeme svoje dimenzije, što je isto za prosječan um potpuno neshvatljivo.

Trebat će samo vrijeme, možda kroz samo nekoliko generacija, kako bismo ove pojmove i njihove zakonitosti koje tek treba otkriti, ugradili u percepciju shvaćanja i djelovanja biljnog ili životinjskog organizma.

Stoga treba pomiriti ovakve subjektivne percepcije. Komplementarna medicina može biti odlična komplementarna metoda znanstvenim shvaćanjima, ako ništa drugo onda zbog didaktičkih ili empatičkih razloga. S druge strane, znanstveno, racionalno poimanje, također ima svoju poetičnu ljepotu. Ono što je bitno je da tzv. “energetski pristup” ne bude kompenzacija neznanja i metoda švercanja loše kvalitete. Vrlo je bitno da komplementarna medicina nikada na silu ne isključuje konvencionalnu. Ne jednom smo imali primjere smrtnih slučajeva pacijenata koji su prestali uzimati inzulin ili kemoterapiju jer im je tako bilo rečeno.

Pogotov energetski rad ne smije biti način da se ljudima “izmuze” novac. Nažalost, iza grandioznih duhovnih traktata i spekulativnih znanstvenih teorija to često ostaje glavni motiv.

Integrativna medicina

Kao odgovor na silne “svađe” konvencionalne i komplementarne medicine, razvio se jedan srednji i umjereni put. Ljudi ne postoje zbog lijekova, lijekovi postoje zbog ljudi. Svi medicinski djelatnici postoje zbog pacijenata. Pacijenti su na prvom mjestu, a potom slijedi zarada, znanstveni radovi i napredovanje u karijeri. Naizgled to svi znamo, ali razumijemo li to u potpunosti i implementiramo li to u posao? Moderna društvena/poslovna strujanja često imaju i svoje negativne posljedice. Već je rečeno koliko birokracija zna gušiti prosječnog liječnika; uvijek postoji strah od nekakvih kontroli, a i neki pacijenti, na krilima društvenog poticanja agresivnosti, unaprijed razmišljaju kako će tužiti liječnika ili liječnicu. Svako malo im u ordinacije upadaju prodajni predstavnici reklamirajući desetu po redu paralelu lijeka i od sebe i liječnika rade budale objašnjavajući kako je baš njihov lijek super. Ovo je postalo toliko zamorno da prodajni predstavnici danas uglavnom posežu za objašnjavanjem financijskih i logističkih, a ne farmakoloških prednosti lijeka. Farmaceuti gube enormno vrijeme proučavajući marketinške zavrzlame popusta, posebnih prodajnih akcija i gomile primki. Sustav je polako napravio patološki odmak koji neće biti jednostavno ispraviti.

Cilj integrativne medicine je ne samo dijagosticirati i dati lijek, odnosno promatrati uski segment jedne osobe. Tipičan je pristup u integrativnoj medicini da se u anamnezi ispita i više od same bolesti: kakva je prehrana i životne navike, kakve su poslovne i obiteljske okolnosti osobe, je li potrebna i psihološka pomoć, odnosno psihoterapija. Integrativna medicina pokušava otkloniti i druge faktore koji doprinose pojavi ili pogoršanja bolesti, ali i otkloniti razorne posljedice bolesti po psihu. Ne ostavljaju samo teške bolesti, poput tumora, posljedice po ljudsko raspoloženje. Kronične urogenitalne infekcije, alergijske bolesti poput atopijskog dermatitisa, kronične kožne bolesti poput psorijaze – tisuće je primjera takvih, relativno “manje opasnih” bolesti koje mogu ostaviti devastirajuće posljedice po kvalitetu života i psihički i emotivni integritet osobe. Naravno, od današnje medicine to očekujemo, ali, iskreno, koliko prosječan liječnik s dvadeset pacijenata u čekaonici ima realno vremena pozabaviti se takvim pitanjima? I nadalje, je li realno da liječnik to radi besplatno? U doba kad HZZO ima kroničnu rupu u financijama nećemo tako lako doživjeti da ovakav pristup i financijski realno zaživi. Integrativna medicina uglavnom nije usmjerena na nevidljivu sferu koja čije postojanje još nije dokazano, barem ne u obliku koji je danas uobičajen. Integrativna medicina koristi i klasične lijekove iz medicine, ali i biljne lijekove, dodatke prehrani, ovisno o procjeni liječnika i njegovom/njezinom iskustvu i znanju. Ona je po svojem pristupu holistička. Riječ holistički dolazi od grčke riječi holos (ὅλος) što znači cijeli, cjelokupan, sveobuhvatan, kompletni. I upravo to definira integrativnu medicinu. Termin holistička medicina je nažalost postao iskrivljen. Primjerice, energetski rad u aromaterapiji često se naziva holistički, premda to uopće ne mora biti slučaj. Holizam uključuje i vrlo solidno znanje iz medicine i patofizioloških procesa, baš kao i farmakologije, stoga ovo područje zahtijeva i iskustvo i doslovce erudiciju iz područja medicine. Osim duboke specijalizacije kao jednog od pristupa medicini, poput pojedinih područja kirurgije, holistički, integrativni pristup je jednako zahtjevan zbog potrebe širine znanja i iskustva. Zbog “kontaminacije” i zloupotrebe samog naziva holizma, osobno preferiram riječ integrativna medicina. Postoje i znanstveni časopisi na tu temu, poput Integrative Medicine: A Clinician’s Journal i European Journal of Integrative Medicine.

Integrativna medicina ima, naravno, žestoke kritičare. David Gorski je naziva “quackademic medicine”. Ipak, moje je iskustvo da brojni liječnici, pogotovo u privatnoj praksi, primjenjuju neka počela integrativne medicine. Često nalazim propisane probiotike, čajeve, vitaminske suplemente, pa čak i propisanu psihoterapiju kod sasvim fizičkih bolesti i tegoba. To ovisi o stilu i specijalizaciji. Koliko vidim, dermatolozi i ginekolozi su općenito nešto otvoreniji prema drugačijim pristupima, dok je primjerice interna medicina tome zatvorenija. Medicinski su djelatnici ponekad skeptični i zbog neznanja. Završiti fakultet, odraditi staž i specijalizaciju i onda još i dalje učiti druge pristupe, uz svoju kontinuiranu edukaciju? Nije to tako jednostavno i zahtijeva dodatno vrijeme. To se pogotovo odnosi na fitoterapiju koja doista jest veliki teoretski zalogaj. Jedna majka je liječnici rekla kako svojoj kćeri daje ulje boražine. Liječnica je odgovorila: ” a što da vam ja na to kažem kad niti ja ne znam što je to boražina?”. Vrlo često liječnici kreću u nova učenja upravo zbog svojih pacijenata.

Treba prihvatiti najbolje od svih pristupa i, ako se pokaže potreba, kombinirati više njih. Promatrati pacijenta ne kao oboljelu od bolesti, već kao bolesnu osobu. To je osnova integrativne medicine i veliko olakšanje za pacijenta. Evo jednog primjera koji je vrlo čest: pacijentica koju dugo muči infekcija Escherichia coli u urinarnom sustavu dobila je novi antibiotik. No, dolazi i po savjet za biljnu terapiju i ne zna kako ću reagirati na to što pije lijek. Sama je u dilemi hoće li pomoći jer već tri puta nije pomogao, a opet se boji ne popiti lijek. Stvar je vrlo jednostavna: da, krenite piti lijek, a na meni je sugerirati vam koji ćete čaj piti nakon antibiotika, dobit ćete vjerojatno i probiotike koji mogu biti od koristi. I tako ćemo zbrojiti dva mehanizma djelovanja, jer i bakterija ne može biti rezistenta i na antibiotik i prirodne spojeve. Nadalje, ja i zakonski ne mogu intervenirati u službenu terapiju, osoba je došla samo po dodatni savjet. Ne možete zamisliti olakšanje pacijentice. Danas su svi previše istrenirani na isključivosti.