Zašto kontrola kvalitete?


Ljudi koji uče GMP (dobru proizvođačku praksu) znaju kako je svako birokratsko pravilo, pa ma kako izgledalo nepotrebno, nastalo na nekoj pogrešci koja je vrlo često i uzela danak u ljudskim životima. Takve primjere nalazimo u fitoterapiji. To nas nauči cijeniti pravila.

Kao i kod eteričnih ulja, u fitoterapiji postoji problem patvorina, gdje se umjesto deklarirane biljne vrste prodaje druga biljna vrsta. Mnoge farmakopejske norme opisuju analize kojima je cilj otkriti moguće patvorine. Ponekad biljni materijal zna biti kontaminiran toksičnim vrstama. Katkad postoji predožba kako kontrola kvalitete “kontaminira” ljepotu i kreativnost tradicionalne herbalistike i općenito služi kao nepotrebna birokratska zavrzlama. Neki smatraju kako je to način da “zla” farmaceutska industrija kontrolira biljne preparate. Na sljedećim primjerima vidjet ćemo gdje je ispravna kontrola kvalitete mogla spasiti živote i zdravlje.

Slučaj 1: čičak i velebilje

cicak

Prije nekoliko godina imali smo slučaj kontaminacije korijena čička s korijenom velebilja (Atropa belladonna). Velebilje je biljna vrsta bogata toksičnim alkaloidima poput atropina. Koristi se u medicini, ali u vrlo kontroliranoj dozi i u obliku standardiziranih ekstrakata. Posljedica je bila zamagljen vid, smušenost, vrtoglavica, mučnina i sva je sreća da nije došlo do ozbiljnijih trovanja, jer je velebilje iznad određene doze smrtonosno. Nejasno je kako velebilje može završiti u korijenu čička, jer je velebilje vrlo različita biljna vrsta od čička i iole educiran berač može lako naučiti raspoznavati ove dvije vrste. Da su distributeri analizirali korijen čička sukladno francuskoj farmakopeji, ova kontaminacija odmah bi bila otkrivena i takav čičak ne bi završio za tržištu.

Slučaj 2: Stephania tetrandra i Aristolochia

1992. godine u Briselu se zbila “epidemija” intersticijske renalne fibroze koja je ubrzo u pacijenata dovodila do potpunog zatajenja bubrega. Kako se takva ozbiljna bolest ne zbiva bez ozbiljnog uzroka, epidemiološkim istraživanjem otkrilo se kako su svi pacijenti koristili iste kapsule za mršavljenje. Kapsule su prema deklaraciji sadržavale biljku kineske tradicionalne medicine, Stephania tetrandra. Premda Stephania tetrandra sadrži alkaloide, spojeve koje često smatramo toksičnijima, ova biljka ima tisuće godina povijesti upotrebe iza sebe te se općenito smatra da je sigurna za upotrebu. Stoga su ovako ozbiljne nuspojave morale biti izazvane nečim drugim. Kemijskom analizom utvrđeno je kako navedeni preparat uopće nije sadržavao biljku Stephania tetrandra, već je bio bogat aristolohičnom kiselinom što je neobično jer je rod Stephania uopće ne sadrži. Bilo je odmah jasno kako je došlo do zamjene biljaka, te je preparat sadržavao neku od vrsta roda Aristolochia, poput Aristolochia fanchi. Kako je to moguće? Problem leži u samom kineskom nazivu. Naime, Stephania tetrandra naziva se han fang ji (漢防己) ili fen fang ji (粉防己). No, postoji grupa biljaka koja se jednostavno zove fang ji (防己), što u prijevodu znači “lijek za zmijske ugrize”. Među njima je najpoznatija vrsta guang fang ji (廣防己), Aristolochia fanchi. Tako su dvije biljne vrste ostale izgubljene u prijevodu, na nesreću ljudi koji su ostali bez bubrega. Aristolohična kiselina je snažno nefrotoksična (toksična za bubrege) te kancerogena. Koliko je priča ozbiljna, govori činjenica da je Svjetska zdravstvena organizacija objavila cijeli znanstveni izvještaj koji govori o aristolohičnoj kiselini i vrstama rod Aristolochia. Kako danas i privatne osobe vrlo lako nabavljaju ekstrakte i preparate iz Kine privučeni prije svega niskim cijenama, ovo je i poziv na veliki oprez.

Slučaj 3: ginseng i kvintozen

ginseng

Ginseng je iznimno populariziran u 70-tim godinama XX stoljeća, pogotovo u SAD-u. Popularizacija, odnosno reklamiranje, bilo je na rubu senzacionalizma kako na zapadu to već i volimo. U svakom slučaju, potražnja za ginsengom eksponencijalno je rasla. Kako su prirodna staništa sjeverne Kine i korejskog poluotoka bila gotovo iscrpljena, započeo je intenzivni uzgoj. Intenzivni uzgoj uvijek ima i svojih mana, a jedan od njih je i lako širenje fitopatogena, odnosno mikroorganizama koji napadaju uzgajanu vrstu. Kod ginsenga radi se o gljivici Rhizoctonia koja uzrokuje trulež korijena. Velike epidemije 1965. i 1977. godine uništile su polovicu prinosa ginsenga u Koreji, a nezgoda je bila što tlo ostaje kontaminirano gljivicama i potrebno je bilo saditi usjeve na novom tlu, odnosno novim područjima. Stoga su uzgajivači posegnuli za fungicidima, prije svega kvintozenom (pentakloro-nitrobenzen). Kvintozen je već u 90-tih godina stekao niz restrikcija u upotrebi u SAD-u i EU, no nastavio se naširoko koristiti u Aziji. U vrlo niskim koncentracijama, kvintozen nije toksičan, stoga su regulatorne agencije postavile striktne zahtjeve koliko biljni materijal ili ekstrakt smije sadržavati kvintozena i drugih fungicida i pesticida. Uzbuna je nastala kada je američka FDA (Food and Drug Adminitration) 4.10.2002. godine prvi put upozorila na neprimjereno visoke razine ovakvih spojeva u ginsengu. Tijekom godina sustavno su praćene razine, te je 2008. godine objavljena konačna studija koja je bila prilično poražavajuća. Od 62 uzorka uvezenog ginsenga, čak 37 sadržavalo je više pesticida i fungicida no što je dozvoljeno. Tvrtke su od tada poduzele određeni trud, te se na tržištu danas nalazi “quintozene free” ekstrakt, pa je korisno provjeriti sadrži li finalni proizvod u ljekarnama takav ekstrakt.

Slučaj 4: teški metali u ajurvedskim preparatima

živa

Rasa shastra naziv je za ajurvedsku praksu korištenja teških metala za liječenje bolesti, obično u kombinaciji s biljnim preparatima. Ti teški metali su olovo, arsen, kadmij i živa. Europska povijest itekako dobro pamti razdoblje korištenja teških metala u liječenju: u doba Paracelsusa ovakvo razmišljanje je bilo veliki hit. Živine soli su se koristile za liječenje sifilisa. Zli trač govori kako slavna Mona Lisa ima tako zagonetan osmjeh jer se nije mogla nasmijati do kraja, budući da su joj zubi bili sivo obojeni živom koju je uzimala za liječenje sifilisa. Lijekovi Salvarsan (1910.) i Neosalvarsan (1912.) zamijenili su korištenje žive nimalo “veselijim” arsenom, a ostali su u praksi sve do pojave penicilina. Premda je europska praksa gotovo u potpunosti potisnula takve toksične metale, Rasa shastra održala se snažnom do današnjih dana. Samo su iskusni praktičari doista i znali prevesti kemijske oblike ovih toksičnih metala i manje toksične (ako ikada i jesu u potpunosti), a needucirani praktikanti ajurvede bi jednostavno dodavali soli teških metala. Ovako tvrdoglavo korištenje toksičnih tvari zbog tradicije koja je samoj sebi svrha nije ostalo bez posljedica. Saper et al. su analizirali ajurvedske preparate samo u Bostonu i pronašli su kako jedan od pet preparata sadrži razine teških metala iznad dopuštene, od kojih su neki sadržavali čak 37 mg olova/g i 104 mg žive/g preparata. Dargan et al. objavili su veliku preglednu studiju u kojoj su naglasili ovu opasnost. Premda autori naglašavaju kako je dokumentirano preko 50 kliničkih studija trovanja, očito je da su mnoga prošla nezapaženo ili je uzrok smrti bio propisan osnovnoj bolesti a ne trovanju. Najčešće se radi o trovanju olovom, ali i živom i arsenom. Osobno sam mislio da je ovo u domeni znanstvene literature, sve dok i sam nisam imao nekoliko slučajeva pacijenata koji su se otrovali olovom, mahom preparatima, “kuglicama”, koje su dobili preko prijatelja i poznanika, bez označenog sadržaja. Vrlo je bitno znati da nije ajurveda toksična, dapače, danas se puno ulaže u kontrolu kvalitete ajurvedskih preparata, a neke ajurvedske biljke poput neema (Azadirachta indica), gotu-kole (Centella asiatica) i Gymnema sylvestre postale su široko upotrebljavane na zapadu. Treba se samo kloniti nekontroliranih preparata i internet kupnji u drugim zemljama.