Arapska medicina


Odveć, odveć malo nam je poznat trag koji je ostavila arapska medicina. Od kirurgije do fiziologije, nutricionizma do fitoterapije, arapska medicina duboko progovara o etici i ljestvice koje su tada postavljene i nisu distignute, u nekim aspektima, do današnjih dana. Arapski autori stoljećima su bili obvezno štivo starih talijanskih i francuskih medicinskih fakulteta.

Nema sumnje da su Grčka i Rim ostavili pisani trag o korištenju cijelog niza biljaka, no malo je ljudi, osim istraživača povijesti medicine, svjesno vrijednosti arapske, odnosno ranoislamske kulture iz tzv. Zlatnog doba islama. Arapske zemlje su tada bile još pod utjecajem kozmopolitskog helenističkog duha, a rani razvoj islama kao svježe religije donio je zaokrete u filozofskoj percepciji svijeta i etici. Arapskoj, ranoislamskoj kulturi dugujemo cijeli niz otkrića u medicini, farmaciji, kemiji i deontologiji. Arapska kultura zaslužna je i za razvoj destilacije eteričnih ulja te korištenje eteričnih ulja u medicini, što će tek kasnije ostaviti traga u Europi.

rhazes

Abu Bakr Mohammad Bin Yahia Bin Zakaria Al-Razi (و بكر محمد بن يحيى بن زكريا الرازي‎ 865-925), latiniziranog imena Rhases ili Rasis ili Rasus, bio je perzijski liječnik, filozof i (al)kemičar. Dugo godina bio je voditelj bolnica i slavljen je već u svoje doba kao čovjek velikog znanja i morala. Prvi je vrlo precizno opisao razliku između ospica (morbila) i velikih boginja, stvorio je pedijatriju kao medicinsku granu i napisao knjigu na tu temu, poboljšao je načine destilacije (uključujući i destilaciju eteričnih ulja), prvi proizveo sumpornu kiselinu i kerozin. Prihvatio je helenističku metodu eksperimentalne medicine i tvrdio da ne treba slijepo slušati “stare majstore”, jer je moderno doba nosi bolji instrumentarij eksperimentiranja i veću akumulaciju znanja. Ipak, cijenio je autore poput Galena, ali i Aristotela, no i jasno ukazivao na propuste u njihovim teorijama. Bio je nevjerojatno produktivan autor i samo na području medicine je napisao više desetaka knjiga i aktivno je podučavao buduće liječnike. Kao i neki grčki liječnici, naglašavao je važnost prehrane, čak je napisao kako mu je žao liječnika koji se muče razmaženim bogatašima koji ne žele slušati savjete u vezi svoje prehrane. Po volumenu knjiga i receturama nadilazi i slavnog Galena. Njegovi etički principi vrijede i danas kao cilj koji treba dosegnuti. Piše protiv šarlatana koji varaju ljude, poziva na razum, pomaganje drugima, pogotovo siromašnim ljudima koji ne mogu platiti liječenje, obvezuje liječnike da ne spravljaju “otrove” odnosno da ne naude pacijentu te da liječe i svoje neprijatelje, ali i naglašava kako postoje bolesti koje se ne mogu izliječiti i kako za to liječnik ne treba osjećati krivnju.

Avicena

Abu Ali al-Ḥusayn ibn Abd Allah ibn Sina (پور سينا) živio je od 980.-1037. U Europi je daleko poznatiji po svom latiniziranom imenu Avicenna. Napisao je kapitalno djelo Knjiga iscjeljenja (arapski: Kitab Al-Shifa کتاب الشفاء latinski: Sufficientia), no premda naziv sugerira medicinsko značenje, ovo je knjiga koja u svoja četiri dijela govori o logici, matematici, prirodnim znanostima i metafizici. Naziv knjiga iscijeljenja nije toliko vezan za samo liječenje tijela, već iscjeljenje duše od neznanja. Kanonik medicine ili Zakonik medicine (arapski: القانون في الطب latinski: Canon medicinae) jedno je od najutjecajnijih djela koje je ostavilo duboki trag u europskoj medicini. Obvezan je udžbenik na starim francuskim i talijanskim fakultetima kroz više stoljeća. Knjiga je prevedena i na kineski te je odigrala ulogu čak i u razvoju te, po stranim mišljenima inače zatvorene, medicine. Avicenna je prvi naglasio zaraznost (prenosivost) tuberkuloze, općenito govorio o mogućnostima zaraze kroz tlo i vodu, opisuje detaljnije srčane tegobe, vrlo precizno definira anatomske pojmove, prvi jasno definira povišeni krvni tlak kao uzrok bolesti (ili bolest samu). Bio je i nadareni farmaceut te opisuje preko 700 receptura, no većina je bila kompilirana iz ranijih djela. Prvi uvodi doktrine u farmakologiju koje na neki način vrijede i danas:

  1. Lijek mora biti bez slučajnih stranih primjesa (važnost kontrole kvalitete lijekova)
  2. Mora se koristiti za jednostavnu, a ne složenu bolest (mogućnost interakcija i važnost odabira lijekova kod pacijenata s više bolesti)
  3. Lijek se mora ispitati na dva suprotna tipa bolesti, jer će u jednim djelovati svojom osnovnim svojstvima, a u drugima sporednim svojstvima (poznavanje mehanizma lijeka na temelju mehanizma bolesti)
  4. Kvaliteta lijeka mora odgovarati snazi bolesti (važnost doze, ali i mehanizma djelovanja lijeka ovisno o težini bolesti)
  5. Mora se promatrati vrijeme djelovanja, kako se bit i slučajnost ne bi pobrkale (važnost vremena doziranja, ali i praćenja pacijenta i potreba za točnim vremenom terapije svake pojedine bolesti)
  6. Djelovanje lijeka mora se vidjeti uvijek, ili u većini slučajeva, jer se u suprotnom radilo o slučajnosti (bit ispitivane skupine i broja pacijenata u ispitivanju lijeka)
  7. Eksperiment se mora raditi u ljudskom tijelu, jer djelovanje na lava ili konja ne govori o djelovanju u čovjeka (bez obzira na animalne modele, lijek postaje lijek tek nakon kliničkih ispitivanja na ljudima)

Ḍiyāʾ Al-Dīn Abū Muḥammad ʿAbdllāh Ibn Aḥmad ili skraćeno(ابن البيطار) Ibn al-Bayta (1197-1248) rođen je u Malagi (Andaluzija). Bio je, prije svega, pasionirani botaničar koji je nadmašio uobičajena znanja iz Grčke i Rima. Napisao se prvu farmakopeju, premda se službeno nije tako zvala. Proučavao je floru i medicinsku upotrebu ljekovitih biljaka od prostora današnje Sirije i cijele sjeverne Afrike. Napisao je djelo vrlo dugog naziva, Kitab Al-jami fi-mufradat al-adwiya wa al-aghdhiya (كتاب الجامع في مفردات الأدوية والأغذية‎) – Knjiga medicinskih proizvoda i jednostavnih prehrambenih proizvoda, s opisom preko 1400 biljaka i biljnih lijekova. Knjiga je i bogato referencirana i navodi druga djela arapskih, rimskih i grčkih autora. Ibn al-Bayta vrlo jasno razlikuje ekstrakte eteričnih ulja ruže i nerolija dobivenih ekstrakcijom u mastima u odnosu na eterična ulja dobivena destilacijom.