Grčka i Rim


Iz korijena Egipta i Mezopotamije stara Grčka i Rim razvili su obrise fitoterapije kakvu poznajemo i danas. Češnjak, medvjetka, tamjanovac i stotine drugih biljaka koje danas koristimo opisane su i to je znanje prenošeno kroz generacije. Nadići će ga tek 1500 godina kasnije razvoj znanosti u kojoj smo često samo potvrdili empirijska znanja ovih civilizacija.

Stara Grčka

Usputne opise ljekovitih biljaka nalazimo u poznatim djelima Ilijadi i Odiseji u 8. stoljeću p.n.e. Cijeli rod Achillea (u koji pripada i slavni stolisnik, Achillea millefolium), kojim je božica Afrodita htjela smanjiti patnju Ahila kojeg je Paris ranio u petu.

Hippocrates_rubens

Hipokrat (Ἱπποκράτης, 460-375 g. p.n.e.) smatra se ocem moderne racionalne medicine i prema kasnijim pisanim podacima koristio je preko 800 različitih, mahom biljnih lijekova. Hipokrat je uveo mnoge pojmove koji i danas vrijede u medicini, kategorizirao je neke oblike bolesti (endemske bolesti, epidemije, kronične, akutne), opisao tijek bolesti i općenito naglašavao prirodan uzrok bolesti i tako razdijelio mističnu komponentu od kauzalne, prirodne komponente. Prema pisanim podacima, koristio je gorke biljke poput gorkog pelina i kičice za liječenje vrućice, češnjak protiv crijevnih parazita (s punim pravom!), otrovni Asarum europaeum (kopitnjak) kao emetik (sredstvo koje izaziva povraćanje), te celer, peršin i šparogu kao diuretike, a hrast i nar kao adstringense, za što se i danas koriste.

Dioklo od Karistosa (Διοκλῆς ὁ Καρύστιος, 4. stoljeće p.n.e.), prema Pliniju starijem bio je “drugi po slavi” nakon Hipokrata, opisao je mnoge ljekovite biljke, ali i tekstove iz anatomije. Njegova djela nisu sačuvana u cjelosti, već su mahom prenesena kroz djela drugih, grčkih i rimskih liječnika i filozofa.

Teofrast (Θεόφραστος, 371.-287. g. p.n.e.) bio je učenik Platona i Aristotela, i premda se bavio znanošću i metafizikom, poznat je po dva kapitalna djela, najčešće kroz rimske prijevode Historia Plantarum i De Causis Plantarum. Dao je oblik opisu ljekovitog bilja s botaničkog aspekta, koji je principijelno zadržan do danas. Pisao je opsežne kako botaničke, tako i agronomske savjete oko tla, rasta i razmnožavanja biljaka pa je time zadužio i modernu agronomiju. Profitirao je od osvajačkih ratova Aleksandra Velikog, jer opisuje tada egzotičan papar, cimetovac, miru i tamjan. Teofrast je prvi zamijetio pojavu navikavanja na dozu lijeka, odnosno potrebu da se nakon nekog vremena doza mora korigirati, što će u znanstvenom smislu dobiti na važnosti tek u modernoj medicini.

Krateus (1. st. p.n.e.) prva je osoba koja je napravila ilustrirani atlas bilja. Originalno djelo nije sačuvano, ali ga spominje Plinije stariji, te se smatra da je znatno utjecao na kasnija djela Dioskorida.

materia_medica

Pedanije Dioskorid (Πεδάνιος Διοσκουρίδης, 40.-90. g. n.e.) naziva se ocem farmakognozije. Njegovo kapitalno djelo De Materia Medica (grčki:  Περί ύλης ιατρικής) nastalo je do 78. g. n.e. Dioskorid je bio grčki liječnik koji je služio u rimskoj vojsci. Dioskorid je nesumnjivo bio pod utjecajem egipatske medicine: neke recepture doslovce su prepisane iz Papyrusa Ebersa. Opisao je 657 biljnih lijekova, te određeni broj mineralnih i životinjskih lijekova, premda postoji cijeli niz prijevoda i kasnijih prepisanih izdanja koja su bila modificirana i nadopunjavana. Utjecaj Dioskorida je bio toliki da se knjiga koristila kao udžbenik preko 1500 godina, a u Europi je bila korištena kao jedna od glavnih medicinskih knjiga sve do XVII. stoljeća. Dioskorid je dao i konačni oblik udžbeniku ljekovitog bilja, sa sljedećim elementima:

  1. naziv biljke, sinonimi i slike
  2. stanište i botanički opis
  3. djelovanje
  4. medicinska upotreba
  5. opasne nuspojave
  6. količina i doza
  7. sakupljanje, priprema i skladištenje
  8. patvorenje i način dokazivanja identiteta
  9. veterinarska upotreba

Stoga se De Materia Medica naziva i pretečom svim zapadnim farmakopejama, a osim što je otac farmakognozije, zahvalni smo mu na prvom uspostavljanju kontrole kvalitete biljnog materijala zbog potencijalnog patvorenja trgovaca – prevaranata, problemu koji je ostao aktualan do današnjih dana. Premda Dioskoridovo djelo ima i danas posve opsolentne ili pogrešne opise, on prvi uvodi kamilicu u pedijatriju, opisuje precizno vrbovu koru kao antipiretik, prvi jasno opisuje upotrebu biljaka s kardiotoničnim glikozidima za liječnje srca (Scilla maritima). Najpoznatija i vjerojatno najstarija kopija ovog djela iz VI stoljeća čuva se u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici.

Rim

naturalis historia

Gaius Plinius Secundus (23-79 g n.e.), poznatiji kao Plinije Stariji, autor je ogromnog djela Naturalis Historia. Naturalis Historia je jedna od prvih enciklopedija i njen cilj, kao i svih enciklopedija, je sažimanje cjelokupnog tadašnjeg znanja. No, sama forma je daleko od današnjih pojmova enciklopedije, već je više literarna “šetnja” kroz kozmos i prirodu, uključujući i čovjeka. Bio je pod utjecajem stoičke filozofije i Aristotela uključujući klasifikaciju svijeta na biljke, životinje i minerale. Volumeni IV-VII (knjige 12-27) potpuno su posvećene biljkama, od staništa, opisa i uzgoja, do medicinske upotrebe i opisao je više od 1000 vrsta. Djelo je u cijelosti preživjelo pad Rimskog carstva i jedno je od prvih tiskanih djela u XV stoljeću. Svojom opsežnošću duboko je inspirirao sve znanosti kroz cijeli srednji vijek i renesansu. Historia Naturalisima i fantastične teme poput kimera ljudi i vukova i jednonogih ljudi koji žive na kraju svijeta, no u svojoj biti predstavlja racionalan pristup proučavanju svijeta. Kao i Dioskorid, govori o patvorenju biljaka, primjerice, govori kako se mira patvori smolom tršlje (Pistacia lentiscus) te se dodaje sok divljih krastavaca kako bi droga dobila na gorčini i sličila miri. Kompletno djelo je dostupno online u francuskom prijevodu.

Aulus Celsus (2 stoljeće n.e.) poznatiji je kao filozof i epikurejac i protivnik kršćanstva. Osim filozofskih rasprava, napisao je knjigu De Re Medica i prilično je citiran autor još u doba renesanse. Smatra se da se nije bavio medicinom, već je teoretski sažeo prehodna znanja i, kao i mnogi autori, spominje i egzotične biljke poput kardamoma i cimetovca.

Galenus

Aelius Galenus ili Claudius Galenus (131.-201.) ostavio je izmiman utjecaj na arapsku i europsku medicinu i farmaciju (“galenski preparati” se kao naziv zadržao i danas u farmaciji). Zanimala su ga i druga znanja poput astronomije, matematike i filozofije. U anatomiji i fiziologiji zaslužan je za definiranje središnjeg živčanog sustava koji putem perifernog živčanog sustava upravlja svim mišićima u tijelu. Radio je detaljne anatomske atlase ljudi i životinja. Prvi je uočio razliku između arterijske i venske krvi i ustvrdio da postoje dva krvotoka, a ne samo jedan. Galen je živio u doba velike epidemije, vjerojatno ospica ili velikih boginja, koja je izbila za vrijeme Marka Aurelija. Intenzivno se bavio liječenjem oboljelih i to bogato iskustvo ostavilo je traga u njegovim djeloma koja su bila citirana i izučavana sve do XIX stoljeća. Bio je vješti kururg koji je prvi uveo današnji način uklanjanja katarakta. Samo iz područja medicine i farmacije napisao je više desetaka djela. Galenu dugujemo uvođenje medvjetke kao uroantiseptika, te recepturu za galenovu kremu (cold kremu) čija je formulacija ostala principijelno ista skoro 2000 godina. Preteško je govoriti o svim doprinosima i Galenovoj ostavštini. Njegova djela, mahom latinski prijevodi, dostupni su online preko Bibliothèque Interuniversitaire de Médecine de Paris.