Kina i Indija


Ginseg, kurkuma, đumbir, gotu kola, cimetovac – biljke koje danas gotovo prihvaćamo kao “domaće” svoju egzotičnu biografiju započinju vrlo davno u kulturama istoka. Kineska i ajurvedska medicina imaju drugačije teoretske postavke od zapadne medicine, ali dijele katkad fascinantnu sličnost s našom kulturom premda nisu stasale zajedno. Nisu samo opstale već su se i uvelike proširile po cijelom svijetu.

Kina

ben_cao_tu_jing_kp

Kineska tradicionalna medicina utemeljena je prije više tisuća godina, no ostaje veliko pitanje od kada postoje pisani tragovi njene povijesti. Često je citirana knjiga Shennong bencao ying, ili Shenong Pen Ts’ao (神农本草经) ili skraćeno Bencao ying (本草经) ili Benjing (本经), koju je navodno napisao mitski car Shennong koji je živio 2800 g. p.n.e. Povjesničari se spore oko navedene starosti knjige, jer originalni spis nije sačuvan, a tijekom stoljeća napravljeno je više kompilacija. Najvjerojatnije je djelo nastalo za vrijeme kasne dinastije Han (25-220 g. n.e.). Knjiga se prvi put spominje u drugim djelima tek u V stoljeću u knjizi taoista Tao Hongjinga (陶弘景).Tek za vrijeme dinastije Song (960-1280 g.) došlo je do sustavnog prepisivanja (i vjerojatno dopisivanja) Shennong bencao ying. Pravu istinu vjerojatno nikada nećemo znati – najverojatnije je knjiga nastala akumuliranjem, dopisivanjem i kompiliranjem tijekom mnogih stoljeća, ali je činjenica da je kasnije činila okosnicu kineske farmakopeje i herbalistike. U svom izvornom obliku, opisuje preko 365 različitih lijekova (onoliko koliko je dana u godini), a neki od njih su, zanimljivo, vrlo toksični minerali, soli arsena i žive. Neki od lijekova su životinjskog podrijetla. Korištenje roga nosoroga (xijiao, 犀角) i njihovo skoro istrebljenje dugujemo krivoj interpretaciji korištenja ovog “lijeka” za dugovječnost. Kinska herbalistika podijelila je biljke, ali i sve lijekove na:

  1. “gornje”, “nadređene”, “nebeske”, “carske”, koji se ne koriste za liječenje neke konkretne bolesti, već služe za održavanje zdravlja i hranjenje vitalne snage ming. Takve droge su ginseng, Ganoderma lucidum, cimet(ovac) te goji bobice i ima ih ukupno 120.
  2. “srednje”, “prijelazne”, “ministri”, predstavljaju droge poput đumbira i efedre. Ova klasa ima ljekovita svojstva liječenja konkretne bolesti, ali i imaju svojstva nebeskih biljaka. One hrane unutrašnju energiju xing i isto ih ima 120.
  3. “donje”, “zemaljske”, droge “emisari” čine 125 biljnih vrsta i lijekova, a neke od njih su i rubno toksične, poput sjemenki breskvi i vrsta roda Aconitum.

Kineska herbalistika razvila je konceptualne modele toplih i hladnih biljaka, koji iznimno sliče kasnijem europskom modelu Hildegarde od Bingena, ali i podjele na yin i yang prirodu, te podjelu prema pet elemenata.

Jedno od temeljnih djela oko kojeg vlada manja kontroverza je Shang Han Za Bing Lun (伤寒杂病论), u prijevodu rasprava o oštećenjima izazvanog hladnoćom, gdje se opisuje 112 biljnih lijekova. Ovo djelo, nastalo u 3. stoljeću nove ere, još je uvijek jedna od najcitiranijih knjiga kineske medicine i uče je studenti kineke tradicionalne medicine.

Djelo već spomenutog Tao Hongjing-a opisuje 730 ljekovitih biljaka.

Dugotrajan razvoj medicine i herbalistike te kompiliranje urodile su monumentalnim djelom za vrijeme dinastije Ming. Lin Shizen (李时珍, 1518.-1593.) je nakon 27 godina pisanja i tri revizije, 1578 godine izdao kapitalno djelo i za današnje doba, Pen-tsao Kang-mu (本草綱目). U njemu opisuje 1892 lijeka, 376 posve novih za ono doba, a knjiga sadrži 1160 slika i više od 11 000 recepata.

Velika je zabluda zapadne kulture kada misli kako je kineska medicina dominantno herbalistička. Čak i moderno-tradicionalna koristi prilično puno preparata iz životinjskih izvora, te dijelom iz mineralnih. Uporaba ekstrakata iz ugroženih životinja danas je i etički vrlo upitna, podsjetite se samo nosorogovog roga.

Indija

Caraka samhita

Indijska medicina je i danas prepoznatljiva po Ajurvedi (आयुर्वेद), koja se kao i kineska tradicionalna medicina razvijala tisućama godina. Prve pisane tragove i recepte nalazimo u četvrtim Vedama (Atharvaveda) napisanih vjerojatno oko 1000 g. p.n.e. Najstarija medicinska knjiga je Caraka Samhita (चरक संहिता). Postoje dvojbe oko starosti Caraka Samhite, no najvejrojatnije je nastala u Gupta razdoblju 500.-300. g. p.n.e. Susruta Samhita (सुश्रुतसंहिता) je također vjerojatno nastajala u 6 stoljeću p.n.e., sadrži opise 1120 bolesti, 700 medicinskih biljaka, 64 mineralna i 57 životinjskih lijekova. Astanga Hridayam Samhita (अष्टाग्ङहृदयसंहिता) je nastala vjerojatno u 4. i 3. stoljeću p.n.e., dok je neki autori smještaju u 7. ili 6 stoljeće p.n.e. Ova tri djela su temelj na kojima počiva i moderna ajurveda i poznate su kao Brhat Trayi (velika trijada). Ajurveda koristi mnoge biljke, od papra, indijske valerijane i đumbira (Zingiber officinale), do danas popularnih biljaka poput gotu kole (Centella asiatica), nima (Azadirachta indica), kurkume (Curcuma longa) i ašvagande (Withania somnifera).

Teoretske postavke bazirane su na tri Doshe:

  1. Vata (Vaya) – vjetar
  2. Pitta – žuč
  3. Kapha – sluz

Svaka dosha podijeljena je na pet subtipova, a sve egizstiraju kao integralni dio toka pet glavnih elementa, slično kao i kod kineske tradicionalne medicine, a na zapadu se prevode kao hladnoća, gibanje, svjetlost, transformacija i kohezija. Odabir ljekovitih biljaka ovisi o procjeni konstitucijskih tipova ljudi i njihovih bolesti. Kao i tradicionalna medicina, ajurveda je ostavila veliki trag i u zapadnim društvima, te je (još uvijek) u manjoj mjeri prepoznata i u Hrvatskoj.