Rani razvoj i metode odabira ljekovitog bilja


Korištenje ljekovitih molekula evolucijska je paradigma. Životinje, čak i primitivne poput leptira, koriste ljekovite molekule iz biljaka, no radi se vjerojatno o pokušajima i pogreškama evolucije. Kao racionalna bića ljudi su razvili svoj pristup pokušaja, pogrešaka i učenja iz njih. Ta je povijest fascinantna, od neandertalaca do prvih civilizacija. Hrana je postala lijek, ali i otrov je postao lijek, primijenjen u maloj dozi. Konceptualno, ljudi su tražili ljekovitost kroz okus, boju, izgled. Danas smo kreativniji, upoznavši skriveni svijet ljekovitih molekula iz prirode.

monarch_butterfly_flower

Nitko ne zna kada je “počela” fitoterapija, jer nas vjerojatno prati kroz povijest od kada postoji ljudska rasa. Upotreba ljekovitih biljaka nije novost u životinjskom svijetu. Čak i kognitivno slabo razvijene vrste, poput monarh leptira (Danaus plexippus), koriste biljke koje reduciraju parazitarne infekcije u larvama. Čini se da je ovakvo znanje genetski prenošeno, a vjerojatno se razvilo kombinacijom empirije i genetske selekcije kroz mnoge generacije. Krenemo li prema kognitivno daleko razvijenijim vrstama, paleontološki podaci potvrđuju da su neandertalci koristili cijeli niz ljekovitih biljaka i njihovih ekstrakata, te možemo samo pretpostavljati do koje je mjere ovo znanje bilo opsežno.

Fitoterapija se razvijala prije svega iskustveno (empirijski), metodama pokušaja i pogrešaka, te kasnijim prenošenjem znanja kroz brojne generacije i akumuliranjem iskustava tijekom stoljeća. Za razliku od genetskog prenošenja (selekciju), kod ljudi se ovakvo znanje prenosilo usmenim, a kasnije i pismenim putem. Kroz iskustvo i preneseno znanje ljudi su odmah počeli tražiti zakonitosti: zbog čega biljke djeluju i može li se pretpostaviti kako neka biljka djeluje? Ovakva razmišljanja kasnije će uroditi razvojem znanosti, a u početku su se tražili zakonitosti koje su bile dostupne tadašnjem čovjeku.

Mnoge ljekovite biljke bile su odabrane kroz prehranu. Plodovi borovnice (Vaccinium myrtillus) mame i ljude i životinje svojim aromatično-slatkim okusom, ali istovremeno su ljudi zamijetili kako plod borovnice, pogotovo sušen, može zaustaviti proljev. Plodovi biljke vrlo srodnog hrvatskog naziva, borovica (Juniperus communis), zimi također imaju slatki okus te su služile za prehranu, ali s jednom nuspojavom – pojačanim mokrenjem (diurezom), budući da je borovica odličan diuretik. Cijeli niz ljekovitih biljaka, prije svega začina (luk, papar, češnjak, kardamom, kim, crni kim, anis…) u fitoterapiju su nam došli izravno iz kulinarsva, odnosno prehrane.

Hepatica nobilis 10

Neke su biljke bile odabrane u skladu s teorijom da u prirodi za svaku bolest postoji lijek, samo ga moramo naći. Vrlo često takve teorije uključuju viša bića iz spiritualnog svijeta koji nam želi sugerirati kako da ga nađemo. Jedna je takva teorija signatura, odnosni morfološki kriterij. Biljka jetrenka (Hepatica nobilis) ima listove slične jetri, listovi slezenice (Asplenium trichomanes) su slični slezeni, a srebrno-zeleni listovi plućnjaka (Pulmonaria officinalis) sliče na tkivo pluća. Teorija signatura naglašava da nam same biljke, odnosno neka viša sila, žele pokazati za koji su organ ljekovite. Premda je teorija signatura danas arhaična i zanimljiva povjesničarima farmacije i botanike, činjenica je da postoji cijeli niz takvih primjera zbog kojeg su ljudi i stvorili (zaključili) zakonitosti, a sama teorija je bila popularna sve do XIX stoljeća. William Coles u XVII stoljeću, u djelu The Art of Simpling, piše kako je plod oraha ljekovit za “glavu” zbog jezgre ploda koja sliči na mozak, što nije daleko od istine zbog sadržaja omega-3 kiselina u plodu oraha. Prema njemu, listovi gospine trave imaju rupice (otuda i naziv Hypericum perforatum) što podsjeća na ozljede ljudske kože – za što se gospina trava i koristi. Teorija signatura odigrala je važnu ulogu davno prije prije prvih pisanih tragova, a njen naziv dugujemo knjizi njemačkog teologa i mistika Jakoba Böhmea nazvanoj Signatura Rerum.

Filipendula ulmaria 2

Ponekad se uz teoriju signatura vezuje i ekološki kriterij odabira, odnosno smatra se njenom ekstenzijom. Edward Stone (XVIII. stoljeće) opisuje kako je vrba ljekovita za groznicu, jer “to se stablo raduje u vlažnom i mokrom tlu, gdje groznice ima na pretek”, premda sam E. Stone nije prvi primijenio vrbu za liječenje povišene tjelesne temperature. Isti ekološki kriteriji davno je primijenjen i na suručicu (močvarna končara, Spirea ulmaria), koja je poput vrbe također močvarna biljka i stoljećima je korištena za liječenje povišene tjelesne temperature (groznice) i reumatoidnog artritisa. U ekološki kriterij odabir objedinjuje i promatranje interakcija biljnih i životinjskih vrsta. Propolis je svima poznata i vrlo popularna ljekovita tvar. Manje je poznati da je propolis izvorno biljna tvar koju pčele na sjevernoj polutki skupljaju iz rezine topole (tzv. poplar type), te ju enzimski obrađuju i koriste u obrani protiv mikroorganizama. Promatranjem ponašanja pčela ljudi su došli do zaključka da bi poput pčela mogli sakupljati rezinu topole – ona se koristi za zacijeljivanje rana i infekcija kože i sluznice, te je do današnjeg dana rezina pupoljaka topole ostao lijek priznat i od ESCOP-a.

Kao i kod svih znanosti, od fizike, astronomije do kemije i medicine, fitoterapija je kroz stoljeća bila vezana uz ljudsku fascinaciju nevidljivom, duhovnom sferom. Stoga je u razvoju fitoterapije i odabiru ljekovitih biljaka važnu ulogu odigrala intuitivna praksa, kroz šamanističke i religijske obrede. Nema sumnje da je ovakva praksa duboko temeljena na višestoljetnom istraživanju kroz metode pokušaja i pogrešaka, a još dan danas ima naizgled važnu ulogu u primitivnim narodima Južne Amerike i Afrike. Intuitivna, šamanistička praksa tvrdi kako i biljke, poput ljudi i životinja imaju duh, nevidljivu komponentu koja također liječi. Gledano znanstvenim očima, smatramo da je takvo vjerovanje simboličko prikazivanje djelovanja farmakološki aktivnih tvari iz biljaka, a djelomično je povezana i s teorijom signatura. Poznati je primjer ajahuaska (ayahuasca). To je zabranjena droga podrijetlom iz amazonskog područja, kombinacija biljki iz dva roda: Psychotria i vrsta lijana Banisteriopsis. Psychotria sadrži zabranjenu supstanciju dimetil-triptamin (DMT) koja izaziva halucinacije i vizije. Ekstrakt vrsti Psychotria ima slabo i kratkotrajno djelovanje zbog razgradnje aktivnog spoja DMT-a djelovanjem enzima monoamin-oksidaza. U lokalnoj medicini i šamanističkoj praksi, ekstraktuPsychotria dodaje se vodeni ekstrakt vrsti Banisteriopsis, koji sadrži inhibitore monoamin-oksidaza, β-karboline, koji znatno produljuju djelovanje Psychotria vrsta. Do današnjeg dana ostalo je kontroverzno kako je odabrana baš ova kombinacija aktivnih tvari među tisućama biljnih vrsta u prašumi: lokalna legenda govori o šamanističkom i božanskom podrijetlu, dok znanost naglašava upravo metodu pokušaja i pogreške. Zanimljivo, ajahuaska se upravo i koristi među lokalnim šamanima za poticanje vizija, koje ih prema tvrdnjama vode do novih pronalazaka ljekovitih biljaka. Intuitivna, šamanistička praksa u modernom je svijetu dobila na popularnosti kroz razne oblike New Age pokreta, premda u svojoj potpuno iskrivljenoj varijanti.

Današnji način istraživanja novih ljekovitih biljaka potpuno je drugačiji, premda počiva na iskustvenom modelu korištenom kroz tisuće godina. Razvitkom razumijevanja procesa u organizmu na staničnom i molekularnom nivou, današnje istraživanje ne počiva na ispitivanju na ljudima, već ispitivanju na modelima. Primjerice, aktivne tvari iz biljaka koje su potencijalno zanimljive kao budući lijekovi protiv tumora, ispituju se na tumorskim stanicama in vitro.