Srednji vijek i renesansa


Tamni srednji vijek bio je sve samo ne tamni. Pisana riječ i nove doktrine bojom su popunjavale rimsko-grčke skice. Pokušali smo tada, premda u nezrelom obliku, dati savjete o načinu spravljanja, a razvili smo nova razmišljanja u nutricionizmu. Bez srednjeg vijeka ne bi bilo renesanse i prosvijetiteljstva kakve poznajemo.

Od propasti Rimskog carstva, dugi niz stoljeća europska fitoterapija bila je pod utjecajem helenističke i arapske medicine i različitih narodnih tradicija. Trebalo je dosta vremena da se europska fitoterapija izdigne iz tih korijena i razvije do nivoa na kojem je danas poznajemo. Premda srednji vijek (nepravedno) poistovjećujemo s mračnim dobom, nekoliko zanimljivih autora ostalo je poznato do današnjih dana. Od pada Rimskog carstva u V stoljeću n.e., znanje i praksa fitoterapije njegovala se uglavnom u samostanima, pa je uloga kršćanskih crkvi bila neprocijenjiva u njenom razvoju. Ispočetka su samostani prepisivali i prenosili znanja grčkih i rimskih, te kasnije i arapskih autora, no vremenom su se pojavila i originalna djela novih autora, pogotovo iza X. stoljeća. Samostani su imali privilegiju pismenosti, te je ovaj dio povijesti fitoterapije jedini i sačuvan. Nema sumnje da je postojala i usmena tradicija i praktičan rad tisuća anonimnih ljudi koji su korisitli ljekovite biljke u liječenju, no njihov rad možemo samo prepoznati u tzv. narodnoj medicini. Etnobotanika, znanost koja se bavi proučavanjem primjene ljekovitih biljaka u pojedinim populacijama, danas gotovo ne može odrediti kvanitativni doprinos ovih neimenovanih ljudi kroz ostoljeća, jer se u XIX. i XX. stoljeću narodno znanje pomiješalo s tragovima pisanog, modernijeg znanja. Koliko god da je uloga kršćanstva u razvoju fitoterapije bila pozitivna, toliko je inkvizicija proganjala “narodne liječnike” jer je često primjena ljekovitih biljaka i spravljanje ekstrakata bilo kvalificirano kao vradžbina.

Sveta Hildegarda od Bingena (1098.-1179.) bila je fascinantna osoba koja je ostavila trag u muzici, povijesti kršćanske crkve i u fitoterapiji. Hidegarda je bila benediktinka, a kao mistik tvrdila je kako ima vizije koje ju vode u njenom duhovnom životu i znanju te su je konačno navele na pisanje knjiga. Njeno značenje u kršćanstvu kulminiralo je, skoro 900 godina nakon njenog rođenja, davanjem titule doktora crkve od strane Benedikta XVI.

Hildegard_von_Bingen

U svom djelu Physica, Hildegarda se bavi prirodnim znanostima te opisuje životinje, drveće, biljke i minerale, a njeni opisi biljaka fokusirani su ne toliko na botaničke opise, već na prehrambene i medicinske karakteristike biljaka. Značenje Hildegarde u razvoju fitoterapije je ponekad preuveličano i dignuto na razinu mita, jer njena djela po preciznosti nisu na razini nekadašnjih grčih i rimskih autora, a mnoga danas poznata ljekovita svojstva nisu opisana. Ipak, ne može joj se poreći talent i egzaktnost u opisu djelovanja biljaka. Primjer je srčanik (Gentiana lutea): “Srčanik je izrazito vruća biljka. (…). Patite li od čira na želucu, često pijte (njegov) prah u toplom vinu (…) i želudac će ozdraviti od upale”. Ponekad su opisi djelovanja neobična kombinacija: marulju (Marrubium vulgare) posve točno preporučuje kod tegoba dišnog i probavnog sustava, ali i kod gluhoće. Daje i zanimljive jednostavne recepture: “Kod kašlja pomiješaj komorač, trećinu marulje, prokuhaj u vinu i popij. Kašalj će prestati.” Kod hrapavog glasa i boli u prsima (plućima) preporuča pola komorača i pola divizme, kuhanih u vinu. Time su neki njeni recepti gotovo identični današnjim receptima. No, neke njene tvrdnje su netočne, kao u slučaju anisa za kojeg tvrdi da se zbog jakosti soka ne može koristiti, osim kao ogrlica protiv magije. Zanimljive su i njene opaske oko prehrambenih namirnica. O medu: “Ako je čovjek debeo i jakih mišića i često jede med, izazvat će raspad iznutra. Ako je čovjek mršav i suh i jede ga kuhanog, učinit će ga bolesnim. Ako se jede s voskom, izazvat će melankoliju i učinit će ga bolesnim.” O mlijeku: “Mlijeko krava, koza i ovaca zdravije je u zimi nego u ljeto, jer u zimi u njemu nema svih onih sokova kao u ljeti. Ako je čovjek zdrav i pije ga u ljeti, učinit će malo lošeg, ali oni koji su bolesni i otupjeli smiju uzimati samo malo mlijeka. Žele li ljudi dobrog zdravlja piti mlijeko zimi, neka uzmu korijen koprive i osuše ga, poslije neka ga urone u mlijeko prije no ga popiju: loš karakter mlijeka kopriva će umanjiti. (…)”

Djelo Causae et Curae bavi se, kao što i naziv knjige govori, uzrocima i načinima liječenja. Uzroci su ponekad racionalni, često mistični ili metafizički, a savjeti su ponekad vrlo praktični čak i kada nam djeluju neutemeljeni s današnjeg aspekta. Primjerice, kod steriliteta muškarca primjenjuje se recept po kojem treba uzeti prašnike lijeske, čuvarkuću, slak i malo papra, te peći s time jetru mladog jarca (koji je spolno dozrio) i masnu svinjetinu. Biljke se bace, a meso se jede, te se kruh umače u sok koje je pustilo pečenje i bilje. Tako treba jesti što češće. “Sjeme muškarca će dobiti moć da začne, ako pravedan sud Boga to dozvoli.” Zanimljivo, Hildegarda s neobičnom preciznošću i otvorenosti govori o spolnosti.

Hildegarda i dan danas, nakon skoro devet stoljeća, ima neobičnu karizmu, a na neki način postala je i zaštitni znak fitoterapije. Postoje brojna moderna djela koja govore o fitoterapiji “škole Sv. Hildegarde” te su se neke njene tradicionalne recepture spravljanja ljekovitih pripravaka održala do današnjih dana.

Albertus magnus

Albertus Magnus (1193./1206.-1280.) bio je dominikanac koji je vremenom došao do pozicije biskupa. Kao i Sv. Hildegarda, proglašen je Doktorom crkve, ne samo zbog doprinosa fitoterapiji, već i zbog doprinosa teologiji općenito. Rođen je u Bavarskoj, a predavao je u Kelnu, Ravensburgu i drugim njemačkim gradovima, a doktorat stječe u Parizu, gdje djeluje od 1245. godine. Albertus Magnus bio je pravi europski kozmopolit te je uveliko utjecao na rad Tome Akvinskog. Premda teolog i svećenik, smatra se da je zagovarao eksperimentalni pristup i proučavanje prirode, što mu je već i za njegovog života stvorilo brojne oponente. Bio je asketa i pravom smislu riječi, te je čak i odbio jahati konja u znak poniznost i pješice je obilazio svoju biskupiju. To je svevremenski primjer i današnjem svećenstvu. Krajem XIX stoljeća njegova djela su skupljena u jednu cjelinu i otkrivaju fascinantnog erudita koji je govorio o teologiji s jednakim žarom kao i o astronomiji (al)kemiji, muzici, i herbalizmu. Kao al(kemičar) navodno je otkrio toksični arsen. Djelo De Vegetabilibus et Plantis: De virtutibus herbarum, lapidum et animalium qurundam završava 1256-1257. godine. Ovo je djelo dostupno u elektronskom obliku.

Prva Europska farmakopeja, doduše još uvijek bez službenog naziva farmakopeja, pojavljuje se u Firenzi 1498. godine pod nazivom Nuovo receptario, te je postala prvi standard za razvijenu ljekarničku praksu talijanskih renesansnih gradova. Bila je u prvom formatu današnje farmakopeje koju je stvorilo više autora i koji su danas većinom anonimni. Prva knjiga pod nazivom Pharmacopoeia pojavljuje se u Bazelu, Švicarska, a paralelno u Lyonu, Francuska, 1543. godine izlazi djelo Dispensarium, autora Michel de Villeneuve. Ipak farmakopeje postaju u službenoj primjeni u XVII. stoljeću objavljivanjem amsterdamske i londonske farmakopeje.