ŠŠto je to gel?

Biološka i kozmetička funkcija gela

Čemu uopće gel, kada imamo tonike? Kao i kod balzama, gušći oblik je spretniji za upotrebu. Nadalje, gelovi se duže suše od tonika i omogućuju još bolje zadržavanje vlage na koži i u koži. Gelovi imaju još par praktičnih upotreba u kozmetici. Prva takva upotreba je stabilizacija proizvoda. Danas gotovo da nema komercijalne emulzije (kreme ili mlijeka) koja ne sadrži gel u vodenoj fazi, jer gel čini emulziju stabilnijom i otpornijom na temperaturne šokove. Poznati primjer takvog gela je ksantan. Neki emulgatori kao emulium kappa zahtijevaju prisustvo gela. Jeste li kada koristili gel za tuširanje sa pilingom od koštica? Zamislite da nije gust; tada bi sve te čestice učas potonule na dno. A kako biste koristiti gel za tuširanje kad bi on bio rijedak? Cijeli bi vam iscurio kroz prste. Isto je i s pastom za zube. Uglavnom, njihova primjena je daleko šira od onog što obično imamo u glavi kada kažemo – gel za kožu. Katkad je uloga gela, osim stabilnosti, i senzorijalna funkcija, odnosno izaziva ugodniji “skin feel”. On čini emulzijski sustav ili drugi kozmetički proizvod lakše mazivim i ugodnijim za kožu. Primjer takvog gela je soligel. Sam gel može biti i aktivna kozmetička sirovina, kao što su neki oblici hijaluronske kiseline koji mogu povećavati, primjerice, produkciju zaštitnih tvari u koži.

Gelovi ne moraju biti samo biljni ili sintetski. Našoj staroj definiciji čovjeka kao dobro emulgiranih vodenih mješinki, možemo lako dodati i definiciju da smo i stabilizirani gelom. Stoga smo gel-emulzijske vodene mješinke. Ne zvuči “sexy”, čak i kad se ta mješinka organizirala u sasvim lijepo oblikovanu masu, ali što je, tu je. Slina u našim ustima je gel, kolagen koji je sastavni dio vezivnog tkiva, što uključuje i strukturu kostiju, je gel u svojoj biti, elastičnost kože se osigurava molekulama elastinima, koje su opet gel, a zglobovi nam ne škripe jer smo podmazani gelom hijaluronskom kiselinom. Ako smo fetišisti gelova, sve je gel. Svijest, da mi kao životinje stvaramo gelove, bitna je jer postoje još uvijek i gelovi dobiveni iz životinja, koji se koriste u kozmetici.

Ljudi su gelove otkrili davno, jer mnoge sjemenke i ljekovito bilje sadrže sluzi, a kada se otope u vodi, ne rade ništa drugo do gel otopinu – sjetite se poznatog bijelog sljeza, sjemenki lana i sličnih uobičajenih biljaka za primjenu. Neke od njih se koriste u ljekovite svrhe, jer gelovi-sluzi iz biljaka obično dobro djeluju na probavni i dišni sustav. Neke od njih su prehrambene biljke – kada jedete zobene puhuljice, jako ste dobro vidjeli što je to gel koje ispušta zob i koji čini “kašicu” gustom. Stoga je povijest upotrebe gelova dugačka, a kao i sve drugo, rasplamsala se u zadnjih 60 godina.

Što su gelovi?

Osnovni gel sadrži dva glavna sastojka: tvar za zgušnjavanje (geliranje) i vodenu fazu. Tvari za geliranje su obično vrlo velike molekule dugačkih lanaca. U prirodi to mogu biti molekule kao što su polisaharidi, polioli i poliuronske kiseline. Njihova je karakteristika što se u vodi ne tope, što izgleda paradoskalno, već, kako se to kaže bubre do enormnih dimenzija, tj. grade jednu složenu trodimenzionalnu strukturu s tim dugačkim molekulama, a u “džepovima” se nalaza zarobljena voda. Pomalo slično kad kupite vrećice za pravljenje leda koje napunite vodom. I to je tajna svih gelova, galertaste mase koja se lijepo maže po koži. Naravno, u vodi koja se nalazi u gelu može biti otopljen niz aktivnih prirodnih i ljekovitih tvari. Postoje i lijekovi, sjetite se samo klasika poput voltaren gela koji se koristi kod bolnih zglobova i mišića. Za dvadeseto stoljeće kažemo da je doba polimerne kemije, a ne atomsko doba. Ljudi su našli način i da sintetskim putem proizvedu velike molekule raznih svojstava. Tako ne čudi da su našli i sintetske gelove za kozmetičku upotrebu, koji se naširoko koriste. Najčešće se radi o akrilnim gelovima, gelovima tipa karbomera, o čemu ćemo govoriti kasnije.

Kao i većina drugih molekula, tvari koje čine gelove uglavnom su strukture s velikim lancima ugljika. Ipak, postoje gelovi, pogotovo oleogelovi, koji nastaju od silicijevih spojeva, odnosno silicijevog dioksida. Ovo se svojstvo koristi u farmaceutskoj industriji. Silicijev dioksid ćemo bolje upoznati u budućim poglavljima.

Temeljno svojstvo svih gelova je viskoznost. Na neki način, možemo ih pormatrati kao ugušćene tonike i nećemo biti daleko od istine. Što je to viskoznost? Viskoznost je svojstvo koje mi obično posve krivo nazivamo gustoća. Gustoća govori koja je masa neke tvari sadržana u volumenu. Primjerica, U jednoj litri vode sadržan je kilogram vode, pod uvjetom da se radi o sobnoj temperaturi. Viskoznost nema veze s gustoćom. Prema definiciji, viskoznost je mjera otpora neke tekućine da se deformira pod utjecajem sile trenja, odnosno sile koja je koplanarna materijalu. Skroz jednostavnim riječima: ako potegnete žlicom po ulju, imat ćete manji otpor tekućine nego da potegnete tom istom žlicom po medu. Med je viskozniji od većine ulja.

Jedinica za viskoznost je Pa s (paskal – sekunda). Postavimo li gel između dviju staklenih ploča točno određene udaljenosti, te pritisnemo li jednu ploču na rub tako da primjenimo sili od 1 Pa (1 paskala), i ako se ploča pomakne točno za debljinu sloja između dviju staklenih ploča u jednoj sekundi, onda je viskoznost 1 Pa s.

Većini vas ovo nema nikakvo značenje, no u kasnijem tekstu se kompariraju gustoće gelova u ovoj jedinici. Što je vrijednost veća, to je gel viskozniji.

Prednosti i mane gelova

Prednost gelova je ta što su mnogi prirodni, dapače i dan danas se koriste upravo prirodni gelovi jer nisu skupi. Najbolji primjer za to je ksantanski gel koji masovno završava u komercijalnim pastama za zube i gelovima za tuširanje.

Postoji još jedan tajni uspjeh gelova. Njihova koncentracija. Naime, da neki suhi gel nabubri u vodi u gusti gel, ne treba ga puno. Ovisno o tipu gela, treba ih od 0,05-2%, rijetko kad s nekima i više. To je vrlo malo. Stoga ne košta puno, niti nama, ni industriji. To im je prednost jer se zbog toga sintetski gelovi mogu koristiti, ako nisu štetni, ponekad i u organskoj kozmetici, budući da zakonska regulativa i zdrava svijest dopuštaju tako male količine. Zato i imate gelove aloe na tržištu koji su 99 i više postotaka aloe – jer niti ne treba više gela da nastane gusta masa. Toliko o tajnama marketinga gelova.

Najljepše je od svega što gelovi, zbog svoje gustoće i strukture, mogu primiti čak i masnu fazu, o čemu ćemo pričati kod emulzija. Tako nastaju emulzije bez emulgatora, ili pseudoemulzije, bazirane na jednostavnom principu da struktura gela stabilizira suspenzije sitnih kapljica ulja u inače neprijateljskom vodenom okruženju. Takvih pripravaka imate na stotine na tržištu.

Sad smo ih nahvalili. Ima li kakve zamjerke? Ponekad. Sintetski gelovi, ako su sintetizirani u otapalima koja su štetna, izbjegavaju se u kozmetici. Naučit ćemo to na primjeru karbomernog gela. Neki gelovi, ako su takvog ponašanja, mogu stvoriti predebeli film na koži. Taj osjećaj filma na koži drugačiji je od masnih, zaštitnih filmova vosaka ili ulja, već je suhog osjećaja i zna zatezati kožu. Rekao je jedan polaznik moje edukacije, kao Joker u filmu Batman sa zamrznutim osmjehom na licu, kada je pretjerao u koncentraciji jednog gela. No, pravilnim doziranjem gelova, to se neće desiti. Nadalje, neki gelovi se znaju ljuštiti sa kože, što nije štetno ali je estetski ružno. Ako se sjećate prijeratnog popularnog Kamagel gela, upravo je to s njim bio slučaj. Ljuštenje gela prije svega ovisi o koncentraciji, ali i o tipu gela, pa ćemo o tome kad dođemo do takvog primjera.