Vanilija


Uobičajeni začin u kuhinji, tajna svih dobrih kolača, misteriozna je biljka skrivena iza svoje uobičajenosti. Danas djeca, pa čak i odrasli, identificiraju vaniliju kao šećer koji se kupuje u vrećicama, što je daleko od stvarnog izgleda i podrijetla vanilije. To je običan sintetski vanilin. Ipak, danas nalazimo i šećer s prirodnim komadićima vanilije što je za svaku pohvalu. Svatko tko kuha zna finu razliku između prirodne vanilije i sintetskog vanilina.

Ova neobična vrsta orhideje samonikla je u srednjoj Americi, na enigmatičnom mjestu u današnjem Meksiku koje nikada nećemo doznati, jer su je već narodi poput Maja i Asteka presađivali u prirodi i time proširili po mnogim dijelovima srednje Amerike. Cijenjena u drevno doba kao začin, sve do sredine XIX. stoljeća dolazila je iz Meksika. Iz tada stručnjacima nepoznatog i misterioznog razloga, biljka ne bi davala plodove ako bi je zasadili van njene postojbine. Trebalo je vremena da se shvati kako samo u Meksiku živi mušica koja oprašuje cvjetove vanilije. No, mi smo ljudi snalažljivi, pa je ubrzo nađen način umjetnog oprašivanja cvjetova. Prvi ju je uspješno ručno oprašio belgijski botaničar Charles Morren 1836 godine. No, Meksiko je sve do 1841. godine držao monopol na ovaj dragocjen začin. Metodu je te godine usavršio jedan običan rob tamne boje kože, Edmond Albius, na francuskom otoku Réunionu koji se tada nazivao Bourbon prema francuskoj kraljevskoj lozi. Sada znate i odakle nazivi poput “Bourbon vanilija” i “Bourbon geranij”. Taj se usavršeni postupak oplodnje koristi i dan danas i uključuje ručno zarezivanje cvijeta i oprašivanje. Ovo otkriće omogućilo je praviboom uzgoja i proizvodnje vanilije u Francuskoj Polineziji, na Madagaskaru, a u današnje vrijeme i po Kini i Indiji. Naziv Bourbon vanilije još uvijek nosi taj naziv upravo u čast područja gdje slavni štapić vanilije prvi put uspješno ugledao svjetlo dana, izvan svoje postojbine.

Plodovi, odnosno mahune vanilije, potpuno bez mirisa kada su svježi, tretiraju se prastarim procesom fermenatacije kako bi nastao cijeli buket mirisnih spojeva, od kojih je glavni vanilin. O primjeni vanilije u kulinarstvu mogli bismo napisati knjige, ali zanimljiva nam je i u kozmetici. Osim u obliku tinkture, koju ćemo koristiti u nekoliko proizvoda, vaniliju, odnosno vanilijeve štapiće, možemo vrlo korisno upotrijebiti i za proizvodnju vrlo posebnih, rajskih uljnih macerata.

Tijekom izrade macerata pazite da ne koristite biljno ulje koje se neće baš najbolje slagati s vanilijom: vjerujem da maslinovo ulje sigurno nije najbolji odabir. Ulja koja se lijepo slažu s vanilijom su ona vrlo neutralnog i nenametljivog mirisa poput badema, kukuija te eventualno marelice. Mogu se koristiti i ulja suncokreta ili sezama, ali samo ukoliko nemaju jako izražen miris inače ćete dobiti neugodnu kakafoniju mirisa. Koristite samo najfinije dugačke štapiće vanilije. Osobno preferiram vaniliju iz Francuske polinezije, ali to može biti i pitanje razmaženosti. Vanilija je bezobrazno skup začin i ovaj macerat nije jeftin, što i dolikuje jednom kraljevskom maceratu.

Trebat će vam:

  1. litra hladno prešanog ulja badema ili drugog ulja
  2. 20-30 grama štapića vanilije

Štapiće vanilije razrežite uzdužno (po dužini mahune) kako bi se oslobodila srž sa malim sjemenkama. Po potrebi ih još razrežite na pola, po širini. Stavite ih u bocu s uljem i dobro izmiješajte. Boca ili neka druga posuda moraju biti od kemijskog stakla kako ne bi popucala tijekom zagrijavanja. Uz povremeno miješanje, pustite da se maceriraju tijekom 4 tjedna. No, obavezno jednom ili dva puta tjedno oprezno zagrijte na 60-70 °C kroz pola sata. Kako zagrijavate, pametno je ulje zaštititi prirodnim antioksidansima, što je opisano u uvodnom poglavlju o maceratima. Procijedite kroz sitno metalno sito kako bi se uklonili komadići vanilije. Ne budite perfekcionisti, u maceratu uvijek zaostanu mali komadići vanilije, ali to ćete si oprostiti.

Nastali macerat mora imati iznimno intenzivan miris vanilije, takav da vas odmah privuče na probu. Ne bojte se, kušajte ga, doista je ukusan.

Macerat vanilije nije samo igra mirisa za sladokusce. Vanilin i njemu srodni spojevi, inače prisutni u Peru balzamu o kojem će biti riječi kasnije, potiču regeneraciju kože i smiruju upale. On nije toliko moćnog djelovanja kao macerat gaveza ili kantariona, ali ćete zato macerat vanilije koristiti s posebnim guštom i oduševljenjem. Izvrstan je kao ulje za masiranje, daje prekrasnu notu najfinijim uljima i kremama za njegu lica i tijela, odlično se slaže s mnogim eteričnim uljima, od citrusa, ruže do muškatne kadulje, pa čak i anisa. Macerat je dobar korigens mirisa emulzijskim sustavima i uljnim serumima. Upoznat ćete kasnije i jednu lijepu recepturu gdje se kombinira s čokoladnim kakao maslacem. No, mislim da vam neće manjkati mašte da ga koristite u prirodnoj kozmetici i da su ovo tek mali primjeri koji golicaju maštu.

Macerat vanilije ima još jednu skrovitu ulogu. On je i blagi prirodni repelent, te se koristi u nekim recepturama za repelente.