Inulin

«Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.»

Tašti smo, tašti smo za poludjeti, pa katkad mislimo kako se ove riječi odnose samo na nas ljude. Ne. O mudrosti nekih starih riječi uvijek možemo naučiti iznova. Najmanja od naše braće dva su carstva koja prebivaju s nama, na nama i u nama. Archea i Bacteria. Pod mikroskopom naizgled su slične no beskrajno su različite u biokemijskoj i genetskoj mašineriji. Obje svejedno u svakodnevnom govoru nazivamo «bakterijama».

Od doba Ehrlicha i Pasteura promatrali smo ih kroz nišan, misleći da nas samo žele napasti i uništiti. Tek je Ilja Ilič Mečnikov, rusko-francuski znanstvenik, uspio razbiti ove strahove govoreći o probioticima. Njegove riječi na žalost shvatit ćemo dublje tek kasno, sada u XXI. stoljeću. Pomalo zalud je i Alfred Nissle, pedantni nijemac, tamo daleko u Srbiji za vrijeme prvog svjetskog rata izolirao iz kakice vojnika koji NISU oboljeli od proljeva (raznih uzroka) prvi pravi svjetki probiotički soj, Escherichia coli Stamm Nissle 1917. Bome toj medicini treba vremena da nauči od najmanje od braće.

Najmanja od braće, Bacteria i Archea, te cijeli zoološki vrt virusa koje vuku sa sobom, garniranih s malo («samo» 40tak rodova) gljivica, to smo mi. Bez njih smo mrtvi u roku… brzo. Oni se i nasljeđuju. Danas je već, koja, četvrta generacija antibiotika. Tko zna koja generacija konzervansa. Napadnuta braća i njihov iskrivljen svijet se nasljeđuje. Pretilosti? Krvožilne bolesti? Atopijski dermatitis? Astma? Čak neke psihičke bolesti? Razni karcinomi? Da, žao mi je. Njihov suludi porast posljedica je onog što činismo toj najmanjoj od braće. Problem je što smo to shvatili UNATRAŠKE i teško je pokrpati sve naše pogreške.

No, tkogod da je smislio život na svijetu, slučaj ili svemoćno biće, dobro je znao što radi. Carstva života isprepletena su poput uzvojnica DNA i uskaču u pomoć jedni drugima.

Mnogi od vas ljubitelji su finog korijena čičoke. Mnogi od vas sjećaju se bakinih jutarnjih bijelih kava od kavovine, pržene cikorije. Mnogi od vas pili su predivno gorki čaj korijena maslačka ili čička. Svi mi znamo kako su oni «zdravi» čak i na fejsbuku, pa sad odajmo počast glavnom junaku naše priče. Inulinu. Inulin je polisaharid kojeg je još početkom XIX. stoljeća izolirao iz, gle čuda, Inula helenium (oman) njemački znanstvenik Valentin Rose. Inulin je dugačka molekula, tkanje sastavljeno od brojnih jedinica fruktoze čiji kraj završava malom prasicom glukozom koju danas ljudi ne vole (premda bez nje nema života). Biljkama ona pomaže da prežive zimu; njihovim cijepanjem mogu spriječiti smrzavanje korijena. Zato i maslačak, kad osjeti približavanje jeseni, počinje stvarati daleko više inulina no u proljeće. Inulin je i skladišni oblik energije, slično škrobu.

Biljke vidješe kako smo naudili najmanjima od braće i kao i uvijek, ponudiše nam da se sjetimo bakine šalice bijele kave cikorije i finog gorkog čaja korijena maslačka. Inulin, to već svi znaju, je prebiotik. Tvar koja hrani probiotike odnosno floru u crijevima. No, pustimo sada marketing. Ta juhica čičoke prolazi neobičan put. Za razliku od škroba, i to većina zna, inulin ljudski enzimi ne mogu probaviti. Zbog toga se naša flora veseli inulinu, bifidobakterije primjerice obilato porastaju od inulina iskorištavajući njegovu energiju sunca zarobljenu zahvaljujući biljkama. U tom procesu nastaju kratkolančane masne kiseline (SCFA) poput maslačne kiseline. Ta kiselina neophodna je za rast i funkciju naših vlastitih crijevnih stanica: naše bifidobakterije hrane na žličicu naše crijevne stanice. Danas je silno popularan termin prepropusnih crijeva, pa je zgodno za prisjetiti se kako su SCFA najbolja prirodna garancija fine «nepropusnosti» crijeva. SCFA su silno bitne i za ispravnu funkciju imunološkog sustava u crijevima. No, osim finih žličica maslačne kiseline, nastaje i vodik. Vodik je nezgodan. Mogli biste eksplodirati samo zbog toga što je netko u vašoj blizini u nezgodno vrijeme zapalio cigaretu. Ili biste barem bili zmajevi. Stoga nam u pomoć dolaze arheje, poput Methanobrevibacter. One, vidno zabrinute po domaćina, uzimaju taj vodik i brže bolje ga prenose na ugljik i od njega stvaraju metan. Nije ponekad ugodan, ali je svakako manje opasan i po nas i našu floru.

Smatramo kako je većina naših predaka unosila daleko više inulina u organizam no što danas unosimo. Pa smo brže bolje krenuli u marketinške zakrpe s proizvodima s inulinom, a možda smo samo zaboravili poštivati biljke jednako kao i jesti ih. Naravno, ima stanja i osobnih slučajeva gdje nekima previše inulina izazove nadutost (sjetite se arheja i metana), te se kod nekih protokola prehrane kao što je FODMAPS izbjegava. Ipak, inulin nas je naučio važnosti zdrave prehrane na molekularnoj razini.

Kad pojedete čičoku ili popijete šalicu čaja korijena maslačka ili vodopije, sjetite se fascinantog ekološkog sustava u kojem su biljka, bakterija, arheja, čovjek, virus i gljivica jedno biće. Kažu stari kinezi kako je debelo crijevo element metala, element gdje smo u jednom segmentu svi jedno i gdje spoznajemo vrijednost svega. Prasci kinezi su bili u pravu. Ako vas ikada ošamari čičokin cvijet, išiba stabljika cikorije ili saplete žniravce na cipelama niski maslačak, hoće ti reći: pazi kako hodaš i kamo ideš, čovječe. Ono što učiniš najmanjoj od naše braće, učinit ćeš i sebi. Tu sam da te podsjetim kako jedna obična šalica čaja ili juhe hrani cijeli jedan život u tebi, a taj život si i ti.

Comments

comments