Klorofil

Verde Que Te Quero Verde.

Uživate li prekrasnoj zelenoj boji? U svježem proljetnom zelenilu ili ljetnom suncu koje grli treperavi zrak oko listova šuma i polja? Volite li onu prekrasnu boju koja definira samu dušu biljnog svijeta? Divim se biljnom svijetu iz puno razloga. Jedan je sasvim estetski, ali drugi, osobno dublji razlog, je moje poštivanje nevjerojatne kemijske razigranosti biljnog svijeta. No, da bismo zavoljeli biljnu kemiju moramo zaći u područja kojima ljudi rijetko prolaze i na tom putu vodit će nas ljubav prema zelenom. Vratit ćemo se daleko, daleko natrag u prošlost, pred najmanje 4,6 milijarde godina.

Na zgarištu nekoć davno umrle zvijezde koja je eksplodirala u fantastičnoj supernovi jedan veliki oblak vodika odlučio se kontrahirati. Sve toplijem oblaku netko je upalio nebeski prekidač i rođena je zvijezda. Vodik, taj slatki vodik i danas nas hrani toplinom i svjetlošću. Probirljive planete uzele su pepeo supernove, željezo u našim crvenim krvnim stanicama, kalcij u našim kostima i jod u našoj štitnjači čini nas Djecom Zvijezda ali smo to uvelike zaboravili. Nemaju svi sustavi u svemiru takav luksuz. Baš smo nezahvalni. U putovanju vremenom dolazi polako do hlađenja jedne velike kugle koja kruži oko sunca. Zove se Zemlja. Neki kažu kako je prava Zemlja tek nastala sudarom stare Zemlje i Teje i kako je tada rođen Mjesec. Ja se ne bih sjećao.

Vrijeme je prije 3,8 milijardi godina. Zemlja je bila vrući vodeni koktel, slobodnog kisika gotovo da nije niti bilo. Neki smatraju da je tada nastao najstariji život kojeg možemo dokazati. Fantastičan je taj život. Ako niste svjesni život počiva, samo i isključivo, na toku elektrona. Taj tok elektrona, poput vode slapa koje pokreće mlin, čini srž energije života. Prvi život poigrao se za nas grozomornim molekulama: sumporovodikom, metanom, ugljičnim dioksidom, ugljičnim monoksidom i sijaset drugih. Naučio je krasti elektrone jednima da bi dao drugima, a višak energije koje bi iscijedio iz tog toka elektrona hranio je život. Svi su bili sretni u toj bezkisikovoj (anaerobnoj) juhi. Te žice koje su provodile bile su hemi, nebični organski spojevi sa zarobljenim željezom u sebi. Dan danas ih imamo u sebi, pokradene od daleke braće bakterija i arhea. Bez njih nema disanja, nema nekih hormona, nema energije. Bez njih i običan kelj bi mogao biti opasan jer ne bismo mogli razgraditi tvari koje ti hemi uz enzime razgrađuju da bismo ih, sasvim bezazleno, izlučili.

Tada dolazi kritično vrijeme 2,5 milijarde godina. Mikrobni svijet i dalje je zadovoljno je prenosio elektrone smrdljivih, ugušujućih ili eksplozivnih plinova. Ali prve zelene boje polako su osvajale oceane. I dok je prethodni život koristio direktni kontakt s materijom Zemlje, nešto slično žičanom prijenosu energije, ovaj zeleni svijet (koji je možda u početku čak bio druge boje), naučio je bežični prijenos energije. Krao je fotone svjetlosti koji su nastali u izgaranju tog drevnog vodika, a energiju elektrona prenosio je s ugljičnog dioksida na kisik. Milijune tone kisika. Taj zeleni novi život su cijanobakterije, katkad krivo pobrkane s modrozelenim algama. Srce njihove tajne bio je, i ostao, klorofil. Ako se divite prekrasnim zelenim livadama i treptaju bukvinih listova ljeti, čak i ozbiljnoj jeli po zimi, divite se kvantnom fizičaru vrhunske estetike, klorofilu. Klorofil je sličan  hemu ali čarobnost bežične i bezočne krađe kvanta energije, fotone, dugujemo malo drugačijem metalu u klorofilu, magneziju. Ta energija nije mala. Maleni kloroplasti, pokradene cijanobakterije u biljkama, stvaraju klorofilu zahvaljujući, napon koji prelazi više tisuća volti – sva sreća pa na maloj površini i apsolutno kontrolirano. Ljubazne su te biljke, inače bi nas davno već pobile dodirom.

Ti milijuni tona kisika su ono što danas zovemo Kisikov Holokaust. Kisik je pobio vjerojatno gotovo sav život, nenaviknut na ovaj agresivni plin. Nama u biološko nasljeđe su zbog toga ostali antioksidansi koji nam uopće omogućuju život u kisiku. Oceanima je ostala hrđa. Kisik je istaložio svo željezo otopljeno u staroj oceanskoj juhi kao – hrđu. Premda se danas spore da li je to bio glavni razlog taloženja željeza, vrlo je vjerojatno da auto koji vozite i žlicu kojom jedete napravljeno je od željeza nataloženo zahvaljujući tim slatkim cijanobakterijama i kolorofilu. Stari svijet smrdljivih sumporovodikovih juha nije nestao, samo se povukao dublje u oceane i napukline u zemljinoj kori iz koji ti plinovi i dalje sukljaju i bez koji ne bi bilo ni zelenog života. Taj svijet iz dubine oceana hrani zeleni, a onaj zeleni daje kisik i osnovne hranjive materije za impresivni hranidbeni lanac.

Toliko kisika ohladilo je zemlju i, vjerojatno, je neko vrijeme Zemlja bila jedan veliki snješko. Dapače, klorofilu zahvaljujući, zbilo se to više puta, ali zahvaljujući tome, u izoliranim oazama, nastalo je sjeme života čiji se otisak prepoznaje dan danas. Neki smatraju, klorofilu zahvaljujući, da je naša Zemlja obogaćena s dodatnih nekoliko tisuća divnih minerala, čak i onih koje nosite u nakitu.

Kad budete opet uživali u zelenilu naših šuma i livada, ili se divite zelenilu «čušpajza» od koprive, probajte otvoriti svoj um sasvim drugačijem viđenju tog zelenog. Od ubojice Kisikovog Holokausta do Davatelja Života, ta divna opuštajuća zelena boja o kojoj pjevaju pjesnici stvorila je od naše Zemlje jedno veliko živo biće.

Verde Que Te Quero Verde.

Comments

comments