Mravinac

Sve što mi možemo jest graditi društvo Znanja i Mudrosti čak i kad to netko ne želi. To nije društvo ohole znanosti i medicine, to je sustav vrijednosti Majke Prirode. Znanje služi divljenju.

Znanje ? Čemu to ? Produkt organa čija kila košta dvije marke uvijek je samo stvarao nepotrebnu zapreku totalitarizmima različitih boja i smjerova. Ne dao Bog da se znanje još udruži s mudrosti i dobrotom srca. Van razine patetičnosti književnika i simfoničara XIX stoljeća doista bismo možda svi postali braća.

Načule su biljke kako se ljudi muče sami sa sobom. Kao iz Gospodara prstenova, vodile su razgovor. « U rastućem mraku snaga zlog Prstena raste… I trudi se vratiti u ruke ljudi koji su tako lako zaslijepljeni njegovom moći (…) Zar ćemo pustiti Zemlju njenoj sudbini ? Zar ćemo ih ostaviti sebi samima ? »

Vijećale su. Tko to može biti dovoljno moćan da pokaže ljudima kroz čistu jednostavnost svu složenost mudrosti prirode za koju valja živjeti ? Da, velebilje i žuti jedić su jednostavni i moćni, s par molekula mogu napraviti čuda, ali onda bismo ljudima poslali krivu poruku : kako je priroda ljekovita ali i nimalo manje otrovna. Možda neka impresivna stara stabla ? Ah, ljudi su se davno prestali diviti. Rasprava u Carstvu biljaka rasplamsala se. Biljni ambasadori raznih kontinenata žustro su raspravljali kako će ljudima rasplamsati ljubav prema Znanju i Mudrosti. Posebno glasni bili su ambasadori tropskih područja koji su se natjecali botaničkim i biokemijskim ljepotama životom prekrcanih šuma. Tada nas iznenadi jedini ambasador Antarktike, Colobanthus quitensis : «  ja sam predstavnik jednog od samo dva cvijeta Smrznutog Kontinenta i naša velika mudrost spasila nas je velikog smrzavanja. Trebamo naći biljku koja je skromna, da naučimo ljude ponovno skromnosti. Trebamo naći biljku čije kemija može biti kompleksna ali čiju snagu možemo svesti na jednu molekulu. U toj jednoj jedinoj molekuli ljudi su kroz kako iskustvo tako znanost već trebali « nanjušiti » svu složenost s kojom progovaramo u doticaju s biokemijom ljudskog organizma. Povrh svega, ta molekula mora pričati i s našim dalekim, dalekim prijateljima iz carstava bakterija, arhea i gljivica, jer bez njih nema ni zdravlja ljudskog organizma. Trebamo naći biljku koja je prijatelj ljudima već tisućama godina jer nepoznate biljke samo straše ljude i trebamo vremena da postanu prijatelji. »

Impresivna gomila ambasadora na tren zašuti i zamisli se. I kao u Tolkienovim djelima, iskoči kako bi majstor Tolkien rekao, « most unlikely creature imaginable ». Mravinac. Origano.

Nije da ga ne poznamo, zar ne ? Njegova ljepota okusa tako fino stapa se rajčicama i sirom, nezamisliva je i pizza bez mravinca i sijaset drugih umaka. Mravinac kao začin, ako ništa drugo, odličan je izvor polifenola koje danas smatramo jednako bitnim u prehrani kao što to mislimo o vitaminima. Marljivi ljudi su za to napravili čak i bazu podataka sadržaja polifenola u hrani http://phenol-explorer.eu/ Poznat nam je kao ljekovita biljka kroz dugi niz stoljeća, ali mravinac, kao učitelj Znanja i Mudrosti, čekao je ljude da dostignu svoju evolucijsku zadaću – intelekt i tehnička znanja. Prava vrijednost mravinca je u njegovoj duši koja destilira u eterično ulje. Mravinac nas je najprije naučio nosom upoznati prirodu. Mravinac kontinenta nema « pizza miris », tek kasnije napretkom Znanja takav smo mravinac nazvali « alkoholni tip » prema tipu spojeva (alkoholi) koje sadrži. Podijelili smo različite vrste roda Origanum na alkoholne i fenolne. Oni naši primorski (najčešće) upravo su fenolni, « pizza-i » slični mirisom.

Za razumijevanje aromatskih spojeva mravinca trebala su čak dva sna.

Kada je kemija nastala kao znanost, fenoli su nas kao aromatski spojevi jako mučili svojom neobičnom strukturom. Učitelj origano pokazao se strogim i tajanstvenim bez obzira na svoju jednostavnost. Kako pomiriti i zamisliti neobične kemijske veze fenola ? Za to trebala su dva sna. Friedrich August Kekulé, njemački kemičar, dugo se mučio s origanovom braćom. 1890. godine, na proslavi 25 godina otkrića strukture aromatskih spojeva, prosjetio se dva sna. 1865. godine u prvom je snu sanjao kako atomi plešu i međusobno se povezuju, a u drugom snu sanjao je oko atoma povezanih u prsten zmiju koja jede vlastiti rep, kružeći oko tog prstena atoma. Rođena je ideja « zmije », prstena elektrona koji veselo kruže u ogromnom prstenu, a sa zmijom krenulo je doba kvantne kemije i fizike. Ne sjećam se da smo se ikada zahvalili mravincu na šaptanju Kekuléu u snu… No, kao što rekosmo, mravincu nije bitna slava.

 

Bez inspiracije fenolima ne bi bilo molekularne biologije.

Četiri godine kasnije, 1869., mravinac nas uči novome. Ljudi su znali kako u nekim eteričnim uljima postoje fenoli, ta njihovu strukturu smo konačno razriješili. I onda smo shvatili kako su prirodni fenoli dobri dezinficijensi. Bili smo nespretni – odmah smo brže bolje krenuli sintetizirati svoj fenol. Uz dosta boli i patnje, sintetski fenol koristio se kod gangrene. Danas je to zabranjeno, ali htjeli smo još tada neuki imitirati prirodu. Mravinac je bio mudar. Znao je da i u pogreškama možemo naučiti. I tako je švicarac Friedrich Miescher 1869. godine miješajući gnoj iz gangrenskih rana i fenol dobio prvu DNA. Sve što danas « fensi » znamo u molekularnoj biologiji, tisuće i tisuće znanstvenika i par nobelovih nagrada duguju svoj put ovim prvim, fenolnim korakom. No put njegove škole vodi nas dalje iz površnosti ljudskog znanja.

Prirodni fenoli su manje agresivni od sintetskog a jednako dobri u borbi protiv zločestih mikroorganizama.

Grubost sintetskog fenola nas je intrigirala. Otkrili smo kako mala dva « repića » koje imaju dva prirodna fenola, karvakrol i timol, čine ih daleko prijateljskijim ljudima. Zaista, zar bi išta ružno očekivali od mravinca kojeg su odabrali svi ambasadori biljnog svijeta ? Mravinci koji stvaraju karvakrol naučili su nas fascinatnoj evolucijskoj jednostavnosti kako što jednostavnijom molekulom postići puno toga. Premda je njegova inspiracija bila u početku dalje od fenola karvakrola, otac aromaterapije RenéMaurice Gattefossé vremenom je shvatio veliki potencijal ovih spojeva kao prirodnih antimikrobnih tvari. No, još nismo bili dorasli mravincu : nismo imali tehnologiju kako ga formulirati, a znanje mikrobiologije bilo je u povojima. Umjesto da postane « antibiotik » (premda to više ne možemo tako površno nazivati), odabrali smo proizvode plijesni i bakterija koji su išli u sasvim drugačijem pravcu : zakompliciraj molekulu što više. Karvakrol i mravinac pali su u zaborav osim u kulinarskom smislu. No učitelj je bio strpljiv jer je bio svjestan slabe strane kompliciranih spojeva – rezistencije (bakterije postaju otporne) i visoke selektivnosti prema bakterijama (gljivice zato mogu podivljati) i djelovanja protiv naših dobrih mikroorganizama (floru).

Karvakrol iz mravinca « priča » s bakterijama na složen način i pomaže našem mikrobnom organu.

I odjednom, u XXI stoljeću otkrili smo ponovo učenja mravinca ali smo opet skoro potonuli u zamku površnosti. « Prirodni antibiotik » vrišti sa sajtova posvećenih ljekovitim biljkama. Premda u malu ruku točno, to je velika uvreda za mravinac i odraz je naše površnosti. Prvo što nas je poučio mravinac jest da ostavimo iza sebe stare koncepte « djelovanja u petrijevoj zdjelici » odnosno in vitro. Mravinac in vitro ubija mnoge mikroorganizme – po čemu bi onda on bio bolji od antibiotika ? Tek kad smo krenuli in vivo, zanimljivo najprije u veterinarskoj upotrebi, vidjeli smo kako mravinac djeluje dobro protiv patogenih mikroorganizama, ali dio naše dobre flore poput Firmicutes reda, bude sačuvan. Dapače, čini ih brojnijima zbog čeg nas bolje brane od mikroorganizama. I, što je najbitnije, djeluju i protiv gljivica kojih se neki toliko plaše. Mravinac nas je ovdje naučio pobjeći od plitkog razmišljanja o « opasnim » bakterijama i naučiti nas pojmu nas kao zajednice ljudskih i mikrobnih stanica. Je li nas naučio ? Ne još. Još uvijek preko 90% medicinskih djelatnika nema takvu sliku ljudskog organizma. Još uvijek puno ljudi misli o mravincu kao « antiseptiku », premda znamo da u mikroorganizmima ima svoj jasan cilj na koji djeluje u staničnoj membrani, kao i svi « moderni » lijekovi. Na žalost, još uvijek ne znamo kako to djeluje točno u ljudima i našim slatkim mikroorganizmima, i s nestrpljenjem isčekujemo taj tren saznanja. Nadograditi znanja velikana kao što Louis Pasteur i Robert Koch u sasvim novu dimenziju, nova je zadaća učitelja. No mravinac nas je naučio puno toga više. Ne mora karvakrol iz mravinca samo ubiti opasnu bakteriju. Može joj smanjiti mogućnost da stvara « pipce » kojima se drži za tkivo. Lišena te sposobnosti, kao kod Escherichia coli, bakterija prestaje biti sposobna biti opasna po nas.

Mravinac  djeluje preko našeg osjeta za toplinu i na neobičan način djeluje na imunološki sustav, prvo poticanjem a potom smirenjem pretjeranih reakcija.

Ali tu ne staje Znanje koje nas mravinac podučava. Da li ste ikada zabunom ili ponukani internet savjetima probali popiti eterično ulje origana ? I peklo vas je zar ne ? To se tako ne radi – mravinac nas uči da koristimo sva svoja znanja i da kontakt eteričnog ulja mora biti polagan, doziran i kontroliran. Pripravci poput oleokapsula ipak su mudriji način primjene, mahom u dozi od 150-600mg dnevno, a o odluci o dozi treba prepustiti iskusnima. Peckanje zbiva se zbog kontakta nas i našeg proteina koji se naziva TRPV3 i koji je, gle čuda, zadužen za osjet pretoplog. Nije on samo bitan za osjećaj toplog – ona započinje kaskadu obrambenih reakcija organizma, kako to vole ljudi reći, « diže imunitet ». U crijevima, našem najbitnijem imunološkom organu, potiče posebni dio imunološkog sustava, Th1, koji je zadužen za obranu od virusa i nekih bakterija.

Kada smo mislili da smo barem zagrebli površinu, shvatili smo kako karvakrol iz mravinca priča s iznimno arhaičnim dijelom naših stanica koje nazivamo proteini stresa odnosno heat shock proteini. Djelovanjem na njih, omogućit će brži oporavak od infekcija i upale i potaknuti proces koji nazivamo « prezentacija antigena ». Naš imunološki sustav ima sposbnost da opasne mikroorganizme rastavi na fragmente molekula, što će biti znak imunološkom sustavu da ih ciljano i lakše uništi. Upravo u tome će mravinac pomoći. I ovdje ne staje mudrost mravinca učitelja. Svaki upalni proces mora biti pod kontrolom da previše ne podivlja. Zato nas je mravinac, kao i neke druge biljke, naučio kako osim poticanja, treba znati i smiriti. Vremenom će zaista potaknuti jedan dio imunog sustava, nazvan Treg, koji će smiriti pretjerane reakcije i dovesti kraju proces upale i infekcije.

Vjerujem da su biljni ambasadori bili vrlo mudri kad su odabrali mravinca kao učitelja. Inspirirao nas je u borbi protiv mikroorganizama ali nas je i naučio kako je ta borba daleko kompleksnija od petrijeve zdjelice. Nadogradio je znanje mikrobiologije čak i iznad one razine koju još uvijek trenutno podučavaju na biomedicinskim fakultetima. Naučio nas je mudrosti spojeva iz prirodne evolucije koji pričaju na više nivoa, i s našim dobrim bakterijama, mikrobiomom, i s našim imunološkim sustavom prvo potičući a potom smirujući. I bez ozbira na složenost toga što znamo, jedva da smo naučili išta. Mravinac nas je naučio voljeti Znanje i Mudrost, a naučio nas je kako su trenutna znanja uvijek nadogradivo ; već dok ovo čitate to što je napisano možda je zastarjelo. To nije razlog za pesimizam. Velika je mi je čast kada me mravinac poduči da su moja trenutna znanja « kriva ». Više puta me do sada u životu tome naučio. To je razlog za veliku radost, pa makar tek naši praunuci razotkrili sve tajne jednog običnog mravinca i njegove jedne molekule, karvakrola. I kad to uspijemo, bez brige. Već načuh na skupu ambasadora kako smo zreli za tisuće takvih učitelja kao što je mravinac. Radujemo im se.

Comments

comments