Oman

Inula helenium L.

Krenite u potragu za omanom, osjetite kroz njegov korijen gorčinu vlastitog života ; pred njegovim impresivnim stasom dopustite si da budete tužni – tužni ste jedino i samo jedino zbog toga jer vam svijeti želi ukrasti smisao, poput gramzivih demona. A sve se može ukrasti, čak i ljubav, ali smisao se ukrasti ne može.

Kome smo zavidni u životu ? Helena, kćer Zeusa i Lede (premda u grčkom kupleraju nije manjkalo drugih mogućnosti očinstva i majčinstva), bila je najljepša od najljepših žena koje će ikada hodati smrtnim zemljama. Njena ljepota nije joj donijela sreću : prošla je kroz dolinu smrti i prije udaje, pred gomilom prosaca odabrao ju je Menelaj i nikada nećemo znati da li ga je doista voljela. Tko zna, možda i protiv njene volje Paris ju je odveo u Troju i izazvao najpoznatiji rat u povijesti ljudskog roda. Kažu kako je Helena kao omen i kao kontrapunkt svoje teške sudbine nosila u rukama buket prelijepih velikih žutih cvjetova. Neke legende kažu kako su izrasli iz suza njene tuge i prije no je tuga njenog života bila završena. I to je bila njena jedina radost : Paris, kojeg je možda voljela, ubijen je, veliki bogovi presložiše političku slagalicu a ona sama vratila se Menelaju. Kažu kako među njima ne bijaše više ljubavi, samo ju je njena ljepota spasila po drugi put da ju ne ubije. Rođeni sinovi izbaciše je nakon očeve smrti i na Rodosu objesi ju Poluksa o drvo, nju kćer najmoćnijeg Boga. Imala je kraljeve, kraljevstva i zlato, bila je najljepša od svih žena što će ikada živjeti. Zadnje što je pamtila bio je buket velikih žutih cvjetova koje je trijumfalno nosila s Parisom u Troju. Istinska vrijednost bilu su cvjetovi a ne varljivo bogatstvo hramova i kraljevstva, ne prolazne zaljubljenosti i ushiti.

Žuti cvjetovi do dana današnjeg nose njeno ime, Inula helenium kojeg mi zovemo oman. Impozantna je biljka koja lako dostigne i prestigne visinu čovjeka. Biljka nastala iz suza jedne kraljice i božice voli tlo natopljeno suzama prirode. Kako bi upila ljudske suze, ima prelijepe mekane dlačice na naličju listova, mekan poput svilenih ubrisa, a sami listovi doista imaju oblike jedne velike zelene suze. Biljka s kojom ju najviše ljudi brkaju, naočitim kolotočom (Telekia speciosa) nema toliko mekanih dlakica a list ima daleko sretniji oblik srca ; kao biljka koja nije izrasla iz tuge jedne božice raste slobodna po rubovima bukovih brdskih šuma, mjesto gdje jedan oman, neće rasti – to mu je mjesto odiozno jer mrak šume podsjeća na mrak Heleninog života. Cvjetovi omana, divna sunca tipična za obitelj Asteraceae kojem pripadaju, uvijek će nas sjetiit jedne jedine Helenine sreće.

Biljka nastala iz suza duboke životne gorčine nije mogla pobjeći od svojeg eteričnog kalupa : glavni aktivni sastojci, seskviterpenski laktoni (alantolakton i izoalantolakton) gorke su tvari dvojakog djelovanja – olakšavaju i potiču iskašljavanje ali i stimuliraju rad probave i rad žuči. Biljka ima i karakterističan miris eteričnog ulja, dubok, zemljan, vrlo egzotičan i pomalo sjetan. Ti su gorki spojevi umreženi s neobičnim i rijetkim epoksi spojevima u tkanje inulina, toliko karakterističnog polisaharida obitelji Asteraceae. Inulin je hranitelj naših dobrih bakterija u debelom crijevu, inulin bifidobakterije pretvaraju u butiričnu kiselinu ; naše stanice epitela uzimaju ju i to ih čini manje propusnima za (ponekad) i neke gadarijice koje pojedemo. I time oman završi ciklus tuge Heleninog života koje je previše njih puštala u svoj život, onih koji joj nisu donijeli sreću.

Helenin oman je bio zabava: rimljani su ga uzdizali na tron fitoterapije. Koristio se nakon prežderavanja u dekadentnim obiteljima a obični ljudi koristili su ga za osvježavanje zuba i daha. U srednjevjekovnoj Engleskoj omanov korijen koji raste duž vode grickao se da zaštiti ljude od loših para močvarnih voda kada bi se vozili čamcima. U cijeloj Europi bomboni od omana koristili su se kod kašlja i tek će bomboni sladića preteći oman u popularnosti.

U međuvremenu, otupljeni površnošću konzumerizma, zaboravili smo na tugu Helene. Oman je zaboravljena biljka, a sve druge biljke pluća : bršljan, sljez, trputac podbjel, jaglac… sve se one mogu sakriti u drugi red iza omana. Najsnažniji čistač pluća, izbacit će sluz kada prestajemo pušiti ; pomoći će plućima kod opstruktivne bolesti pluća ili kada tijekom infekcija imamo osjećaj da smo puni « šlajma » a on nikako da se pokrene. Tu i tamo jedino ga dostižu sladić kada želimo suprotno, smiriti dosadni kašalj ; i divizma, kada posao omana želimo obaviti s malo manje inicijalne snage. Stari Kinezi rekoše kako je tuga dio elementa metala kojem pripadaju i pluća. Kao sve « metalno », tuga je moćna. Ona će pokrenuti sve, izbaciti gorčinu žuči, zatrpan probavni sustav, pa je nekoć čak korišten u smjesama i protiv crva u crijevima. Ali snagu takve tuge ima samo oman; rijetko koja druga biljka kašlja bude toliko žestoki « čistač ».

Doza u kojoj se koristi je oko jedne jušne žlice koja se kuha 10tak minuta u 2-3 dcl vode, i tako se pije 2-3 puta dnevno. Bude li nekom u početku presnažan okus ili djelovanje, može se smanjiti na čajnu žličicu.

Malo je biljaka nastalo iz iskonske tuge jedne žene kojoj je zavidio cijeli stari svijet. Tuga je najpozitivnija emocija od svih, lišena nepotrebnih objašnjavanja i nalazi se čak i daleko iznad osjećaja ljubavi ; jer svake godine otkrivamo koliko smo bili naivni što smo podrazumijevali pod ljubavi. Tuga nam pomaže da osjetimo koliko nam nedostaje baš ona ljubav za koju samo imamo « feeling » kako bi izgledala. Ona čini nepotrebnima kraljevstva i kraljeve i njihova bogatstva ; sve one lažne proroke i potrebe koje cijeli svijet drže izbezumljenima. I iznad svega ona nam daje smisao. Kada se spoji osjećaj tuge i smisla nastaje sveti trenutak.

Krenite u potragu za omanom, osjetite kroz njegov korijen gorčinu vlastitog života ; pred njegovim impresivnim stasom dopustite si da budete tužni – tužni ste jedino i samo jedino zbog toga jer vam svijeti želi ukrasti smisao, poput gramzivih demona. A sve se može ukrasti, čak i ljubav, ali smisao se ukrasti ne može. I Helena je u zadnjoj slici tijekom vješanja osjetila jedini smisao svog života – ostavila nam je u nasljeđe oman i ja pamtim Helenu po Inula helenium, a ne po Troji. Za oman, i propast Troje imala je smisao.

Tu i tamo se isplati za to nakašljati.

Comments

comments