Preslica

Staro i novo, sraz arhaične kemije života i budućnosti koja dolazi, drevne tajne koje smo tek polako počeli otkrivati, dva stara bića i jedan neobičan ručak.

Britanska kraljica? Merovinzi, Karolinzi, Habsburgovci i Romanovi? Zaboravite na njih. Bodljaši, odnosno potkovičasti “rakovi” jedini doista imaju plavu krv. Doslovce. Mi, balavi ljudi i sisavci igramo se željezom zarobljenim u hemoglobinu kako bi prenosili kisik. Efikasno i infantilno u isti čas. Bodljaši su prije više od 450 milijuna godina odlučili kako se kisik još bolje prenosi bakrom i u svojoj krvi su odlučili iskoristiti hemocijanin, protein koji sadrži bakar umjesto željeza. Dapače, tu su molekulu naslijedili iz eha nekog drugog vremena kambrijske eksplozije života i danas ju gledamo kao živuću uspomenu na svijet toliko stran koji kao da dolazi iz druge galaksije. Kako priliči starim aristokratima, zbunjuju nas, novonastale balave vrste, najneobičnijim imunološkim stanicama na planeti – amebocitima. Netko to je preživio čak pet velikih i sijaset manjih masovnih izumiranja morao se dobro obraniti. Amebociti su najefikasniji neutralizatori opasnih bakterija i “nanjuše” ih čak i kada ih bude jako malo. Toliko su osjetljivi da ljudi koriste njihovu krv kako bi u intravenskim lijekovima “nanjušila” i najmanje tragove opasnih toksina bakterija. Danas ga zovemo LAL test, Lymulus amebocyte lysate test. Ništa osjetljivije u sintetskoj znanosti nismo uspjeli stvoriti. Nismo svjesni kako bodljaši svake minute spašavaju tisuće života na planeti zemlji. Nismo li bezobrazni svojim neznanjem?

Vratimo se korak još prije, daleko prije kada je život na zemlji odlučivao čiju će kemijski kompleksnost iskoristiti: ugljika ili silicija. Samo ta dva elementa grade impresivan broj kemijskih struktura koji može podržati raznolikost života. Iz nekog nama nepoznatog razloga život na Zemlji se odlučio za ugljik. Skromni i sveprisutni autsajder, silicij, ostao je mineral vulkana, dragog kamenja i nadgrobnih spomenika ali su ga neka bića odlučili prigrliti i utješiti. Jedna od njih je preslica. Preslica, poljska (Equisetum arvense L. Equisetaceae, engl. field horsetail, common horsetail; fr. prêle des champs; njem : Acker-Schachtelhalm Acker-Zinnkraut) dio je jednog jedinog preživjelog roda velike skupine Equisetopsida iz nekog drugog vremena iz doba Devona (prije oko 420 milijuna godina). Toliko puta prolazimo pored preslice, tako « banalne » biljke, ne zamijetivši kako se radi o majstorici preživljavanja velikih izumiranja ; čak četiri (Devon, Perm, Trijas, Kreda). Mi bismo otišli kao sjeme maslačka na vjetru da se susretnemo sa samo djelićem događaja tih izumiranja. Tko zna, tko zna, možda je za preživljavanje svih tih događaja koji su pomeli trilobite i doveli i ubili dinosaure, zaslužna činjenica da je preslica osim ugljikove kemije prigrlila i silicijevu kemiju. Zašto nas ponekad fascinira ta kemija? Nije li ona samo mineral koji nam gotovo ne treba?

Iz nekog razloga, silicijeve spojeve iz preslice, vrlo neobične, jako vole naše vezivne strukture, naš strukturalni dio organizma. Da, u fitoterapiji preslicu koristimo za tegobe urinarnog sustava, ali preslica je i biljka tanke kože koja sporo zacjeljuje, biljka poslije operativnih zahvata, biljka polomljenih kostiju i osteoporoze, biljka krhkih noktiju i slabe lomljive kose. Ništa manje od nje niti ne očekujemo, barem dašak čvrstoće junakinje velikih izumiranja u našem organizmu. Zinnkraut, rekli su nijemci? Da, toliko silicija da se koristio za fino poliranje pocinčanih posuda. Fino poliranje naših vezivnih molekula u tijelu. I baš ona koja nas najviše zanima, upravo poljska preslica, mali je “alien” razdvojenih ciklusa života. I dok je onaj zeleni, sterilni, predmet medicine, ona fertilni, smeđi, dio je prehrane. Da, nije tako ukusna kao šparoga. Kada ju kuhate 15-tak minuta, promijenite 2-3x vodu. Zadnju vodu kuhanja posolite ili dodajte shoju umak. Procijedite i popržite s jajima. Bio sam skeptičan, ali okus zaista nije loš.

Comments

comments