Srčanik

U grupi samoniklih delicija puno smo puta upoznali gorke biljke. Je li to paradoks? Nimalo. Više puta smo shvatili važnost gorkog okusa, kroz kičicu došle ravno iz vilinske zemlje do šumske sirištare koja unosi red u nas same. Skupljali smo hrabrost da dođemo do cara svih gorkih biljaka. Čekao nas je na stijenama kamo voli otići bez da trepne. Gdje bi mnoge druge biljke našle svoj pogibeljni kraj, srčanik osvaja s lakoćom. Zato ga je Sveta Hildegarda svrstala i u biljke srca, onako kako ekološki svjedoči svojoj hrabrosti, tako je Hildegarda bila uvjerena kako pomaže slabom srcu.

Car nad carevima gorkih biljaka, barem u europskim okvirima, sadrži i cara molekulu. Amarogentiozid (amarogentin) najgorči je poznati prirodni spoj. 1 gram te tvari možete otopiti u 58 000 litara vode – to je preko 360 standardnih bačava. I dalje će davati gorki okus. Srčanik je biosintetski ljubazan te tog spoja ima malo, do 0,04%. Enormno puno za gorlinu na našem jeziku. Žuta boja korijena srčanika potječe od spojeva ksantona. I tu je srčanik bio ljubazan, jer ta boja ga razlikuje od sablasno bijele boje korijena smrotonosne bijele čemerike. Sve u srčaniku posvećeno je gorkom. Primjer je gentiobioza. To je šećer sastavljen od dvije molekule glukoze. Glukoza je slatka, zar ne? A srčanik je spojio dvije molekule slatke glukoze posebnom 1-6 vezom i napravio – gorku molekulu. Napraviti od šećera gorko, pa tko još može do srčanik.

Hildegarda ga je voljela kao lijek za slabo srce (i nismo sigurni da li je mislila i u emotivnom kontekstu), ali ga je, kuhanog u vinu, prije svega cijenila kao lijek želuca vrlo jasno opisujući simptome za koje danas znamo da je funkcionalna dispepsija – loša probava. Već smo spominjali kako gorko potiče probavni sustav, uključujući i žuč i kako je to evolucijska adaptacija, pokušaj izbacivanja otrovnih tvari iz biljaka koje su često gorke. Ljubazni srčanik, premda snažno gorki, lišen je otrovnog djelovanja. Srčanik je veliki poticatelj. Prvo, znamo kako potiče funkciju želuca. Danas olako gutamo toliko raznih lijekova koji koče rad želuca. Najprije smo ih reklamirali kao apsolutno sigurne lijekove, da bismo malo u zadnje vrijeme prikočili ručnu kočnicu i shvatili kako to nisu doživotni lijekovi. Još tek se trebamo vratiti u mudrost ne-tako-davne-medicine koja je razumjela kako želudac treba i potaknuti. Dapače, vrlo često. Imate osjećaj da vam obrok stoji dugo u želucu? Da imate slabi apetit jer vam «sve stoji»? Onda je srčanik biljka za vas.

Sposobnost srčanika da potiče obilato se koristi za poboljšanje apetita. Znam, danas civilizacija ima problem prežderavanja. To ne znači da postoje ljudi koji zbog stresa ili bolesti apetit jednostavno stane. I tada je srčanik spasioc. Možda će biti dio terapije depresije koja smanjuje apetit? Možda tijekom oporavka od neke druge i iscrpljujuće bolesti, u fazi oporavka? Može nam biti mali gorki kolačić. Zato se nekoć koristila kod «slabosti» organizma jer je i povećavala apetit. Gorki okus je mnogima oduran, ali moje je iskustvo kako ga ljudi nakon nekoliko dana zavole. I ne samo zavole, nego im srčanik pomogne ponekad i promijeniti tip namirnica koje jedu. Jer – nikada ne znamo je li, primjerice, prežderavanje kruhom je samo bio signal probavnog sustava da ne radi dobro. Pa odjednom, kada proradi dobro, konačno osjetimo potrebu za drugačijom hranom. Jedna od lijepih znakova mudrosti srčanika upravo je djelovanje na želudac – on će potaknuti lučenje probavnih enzima i kiseline u želucu ako ih ne stvaramo dovoljno, ali neće izazvati smanjenje kiselosti želuca ispod određene mjere. Utješno za one koji se boje korištenja srčanika, a svakako je pljesak za mudrost prirode. Osim želuca, srčanik potiče i lučenje žuči, kao i svaka dobra gorka biljka. No, potiče i lučenje probavnih enzima tankog crijeva.

Srčanik nas je podučio puno o cijeloj svojoj obitelji s kojom dijeli dio kemijske sličnosti. Podučio nas je kako pronalazak uživanja u gorkim okusima i u jelu je koristan po mnogo čemu. Tvari iz srčanika su, zanimljivo, dobro nastrojene i prema zdravlju naših krvnih žila, premda još ne znamo što bismo napravili s tom informacijom – osim povremeno uživali u njegovom čaju. Sprijateljili se s gorkim. Doza srčanika su raznolike, od samo 0,1g-2g (1 čajna žličica) koju kuhamo par minuta, ostavimo desetak minuta u vrućoj vodi, ocijedimo i pijemo 1-3x dnevno.

Podsjetit će nas srčanik kako ćemo hrabrost, srčanost, naći uvijek na putevima kojima je malo stopa prošlo. Taj put ne mora biti osvajanje Himalaja. Taj put je naš i upravo naš životni put a ne kopija drugih života utemeljenih na zavistima i šablonama. Na tom putu lišenom šablona i nametnutih normi svašta će nam se desiti i nagomilat ćemo gorkih razočaranja. Ali gore u planinama, gdje raste srčanik, možemo vidjeti svoj život iz ptičje perspektive. Taj srčanik će nam pomoći da gorčinu i cinizam u jednoj nanosekundi prevrnemo u mudrost. Tada se i gorki okus života pretvori u slasni zalogaj zahvalnosti. Bila je u pravu ta Hildegarda. Kada nam srce popusti u strahu od rizika gorčine života, car svih gorkih biljaka pokazat će nam obrise buduće mudrosti na stijenama koje tonu u zalazak sunca.

Comments

comments