Terijak

Odmah da upozorim, ovaj članak isključivo je vezan za povijest ljekovitih biljaka, neki sastojci nisu sigurno definirani a neki nisu dozvoljeni te u današnjem kontekstu bili bi iznimno oprezni s korištenjem te NE sugeriram njegovo korištenje u originalnom receptu. No, malo povijesti medicine radi opće kulture uvijek volim podijeliti. Sa sociološkog aspekta, povijest teriaka govori o utjecaju drevnih kultura jedne na drugu tijekom stoljeća, premda mislimo kako je tek proces kolonizacije te internet u današnjem dobu stvorio globalno selo.

Teriak je nastao u staroj Grčkoj. Osobno mislim kako nećemo nikada naći izvorni recept jer je imao niz varijanti. Naziv dolazi od riječi therion, što znači zvijer, divlja životinja, a možda potječe od i zbog korištenja protiv ugriza otrovnih životinja, ali možda ima i neko drugo metafizičko značenje. «Moderni» oblik stvorio je prije 2000 godina grčki liječnik Andromah (Andromachus, latiniziranog imena) podrijetlom vjerojatno s Krete.  Galen ga također spominje. Kroz cijelu povijest Rimskog carstva vrijedio je kao (skupa) panaceja, lijek za sve. Pogotovo je bio popularan kao antidot protiv trovanja, koje je u borbama za moć i poziciju bilo vrlo popularno tijekom stoljeća. Nekoliko grupa liječnika/ljekarnika imao je gotovo monopol odnosno posjedovalo tajnu, a najpoznatiji je bio teriak iz Venecije (koja je na tome dobro zarađivala) te juga Francuske.

U 17. stoljeću francuski ljekarnik Moyse Charas konačno je javno objavio njegov sastav. Od tada je on dostupniji ali je ostao skupa privilegija. Pa što je to u njemu čarobno. Pogledajmo najprije njegov životinjski dio. Prvi sastojak je bilo suho meso zmije otrovnice (vjerojatno poskok ali ne možemo biti sigurni). U ranom XIX stoljeću ovaj sastojak je izbačen iz većine službenih preparata no zanimljiv je s povijesnog gledišta. Od životinjskih izlučevina tu je castorium (castoreum), izlučevina žlijezde dabra koji se zadržao u «modernom» obliku (10g). Potom dolaze mineralni sastojci. U Moyseovoj verziji to je bitumen iz Judeje (10g) i željezni sulfat (20g) te glina (neprecizirana, zelena?) 20g. Potom slijede smole: tamjan 30g, mira 40g, opoponaks 10g, galbanum 10g, benzoin 20g. Dodana je i arapska guma (20g) i guma Ferula persica vrste. Koriste se podanci, lukovice i korijeni sljedećih biljaka (odoljen 80g, iris 60g, đumbir 60g, petoprsta 30g, rabarbara 30g, kopitnjak 10g, srčanik 20g, mirisavi štrbac 20g, ljuske morskog luka 60g, iđirota 30g te suhi sok sladića 120g. Zaitm idu plodovi i sjemenke: dugi papar 120g, crni apapr 60g, morač 20g, anis 50g, komorač 20g, Seseli tortuosum 20g, divlja mrkva s Krete 10g, lećasta grahorica 200g, crne rotkve 60g, kardamom 80g, te usplođe limuna 60g. Dodaje se i suho sok ploda palme Areca catechu 40g. Potom se dodaju cvjetovi i cvjetni vršci ili dijelovi cvijeta: španjolska lavanda 30g, crvena ruža 60g, stolisnik 20g, dubčac 20g, vjerojatno trava iva 30g, marulja 30g, šafran (tučci) 40g te neka od gorskih metvica (nejasno pod grupnim nazivom, Možda Calamintha nepetoides ili rod Acinos) 30g.  Listovi: Origanum dictamus (s Krete) 30g, lovor 30g, lukovičasti dubačac 60g. Dodano je i 60g gljiva iz roda Agaricus. No realni ljudi kažu kako je glavni sastojak i najbitniji bilo 120g opija. Od tuda, djelovanjem opija, i panaceja efekt no nikada ne možemo biti sigurni: ukupni udio opija i aktivnih tvari bio je relativno niske doze.

Nakon cijele šetnje botanikom, posao je tek počinjao. Svi sastojci su se samljeli (mukotrpno) u što finiji prah, a potom se kroz sita odvajao što finiji prah; najkvalitetniji su bili oni prosijani kroz svilu, jer tako su se nekoć prosijavali puderi u kozmetici. 1 kg tog finog praha miješao se oprezno 50g smole kineskih borova: smola se talila i drboila s prahom dok ne nastane homogena smjesa. 3,5kg meda bi se ugrijala da med bude manje viskozni, te polako uz miješanje dodavala smjesi. Potom na kraju dodalo bi se 250g vina sorte Grenache. Nastala bi gusta pasta. Ostavljala bi se par mjeseci potom bi se ponovo pomiješala u homogenu smjesu; katkad su se odmah odvajale manje kuglice. Ukupno bi smjesa morala stajati godinu dana, a sama izrada tradicionalno je počinjala u veljači, mada mislim da se radila i u druga doba godine.

Teriakova slava polako je blijedila početkom 20. stoljeća zbog razvitka kemije. Modificirani teriak s izbačenim opasnim biljkama te izbačenim opijumom zadržala se u nekim varijantama švedske grenčice kao dodatak drugim biljkama.

Ako mislite da je danas fitoterapija zahtjevna (i jest u kontekstu povezanosti današnjeg znanja patofiziologije i ljekovitih biljaka), ipak se osvrnite na potrebno znanje botanike i vještine starog doba. Čak i kad je zastarjelo, potencijalno ili vjerojatno štetno, na temeljima starog truda, pokušaja i pogrešaka, izgradili smo znanje koje danas imamo.

Comments

comments