Naslovna > ŠETNJA S BILJEM > Vinova loza

Vinova loza

Uvijek mi se čini da o biljci kažem premalo, a kad pročitam zaključim kako je previše. Biljka koja je svjedočila nastanku mita o potopu i ima svoje osobno božanstvo i uzdignuta je na oltar, podučila nas je toliko toga iznad običnog vina. Meni je dignula iz aslfalta intervencije u svemir prevencije.

Prije 6000 godina svijet sa polako odledio. Veliki ledenjaci polako su nestajali prema sjeveru, a veliki mamuti na žalost nestadoše s njima i posljednji će nestati na izgubljenom, danas ruskom otoku Wrangler kroz dvije i pol tisuće godina. Oko jednog lijepog jezera, vjerojatno slatkovodnog, nastala je civilizacija o kojoj kao i svakoj drugoj iz prošlosti možemo spekulirati s maštom ili dogmom ili vanzemaljcima. To je i nebitno. Ta je civilizacija, a možda i više njih, uzgajala jednu prekrasnu biljku. Na suncu duž dva jezera koje ćemo kasnije nazivati Kaspijsko i Crno more, jedna je biljka pružala svoje male prste koji se tako elegantno i nježno prihvate i obgrle podlogu. Ne mislim na slak, već na daleko suptilniju biljku. Njena povijest seže jako daleko, prvi preci nastadoše vjerojatno netom prije no će dinosauri biti zbrisani. Negdje duboko u sebi to slatka i čvorasta povijuša zapamtila je propast jedne dinastije. Lijepo jezero čekao je fatalni usud – otapanje ledenjaka učinilo ga je nižim od razine mora. Tek su stijene držale Sredozemno more u području današnjeg Istanbula. Te stijene popustiše i sila mora prelila se u jezero, neki smatraju u katastrofalno kratko vrijeme. Od jezera ostane Crno more a od procijepa nastane jedna od najvećih prijestolnica više država i crkava. Nježna povijuša čvoraste duše bijaše potopljena ali i spašena. Ljudi koji će pobjeći nisu zaboravili njeno prekrasno lišće i još ljepše plodove. Od njih dobili smo još jednu nadogradnju mita o potopu, a izgnani iz svog raja proširili su rajsku biljku posvuda.

Vinovu lozu i proizvod njenih plodova, vino, još stari Grci dignuše na nivo božanstva. U biti, gotovo niti jedna biljka nije dobila svoje zasebno božanstvo. Cinici bi rekli da je to zbog opijanja. Dalekovidni bi rekli – ni sami Grci nisu bili svjesni koliko su bili u pravu. I kršćanske crkve dignuše ga na oltar u doslovnom smislu. Krenimo redom.

Kod priče o tuštu već smo spominjali Serge Renaud-a, oca francuskog paradoksa: to što francuzi žeru te svoje sireve i masne jetre a nemaju toliko puno krvožilnih bolesti. Odjednom je za to bilo «krivo» vino. Istražujući otkrili smo tada važnost polifenola, antioksidansa, i svih njihovih zanimljivih funkcija koji se skrivaju ne samo u vinu već i soku od grožđa. Njemu zahvaljujući otkrili smo resveratrol koji je sadržan u plodu. Resveratrol nas je inspirirao da potpuno promijenimo percepciju mršavljenja i malo je ljudi toga svjesno. Naučio nas je kako je debljina, pogotovo trbušna, nije povod za mržnju prema tom dijelu sebe, već poziv da ga – izliječimo. Doslovce. Jer, da bi masne stanice nestale one moraju biti zdrave, a kod mnogih masno tkivo je bolesno. Resveratrol nas je svojim mehanizmom djelovanja podučio kako tim stanicama moramo pomoći da bolje odgovaraju na inzulin, da se oko njih smiri upala. Resveratrol, djelujući na neobične molekule sirtuine, odjednom posložio naša znanja na jedno mjesto. Ne quid nimis – ničeg previše. Sirtuini se aktiviraju kada smo onako pomalo gladni – zato na nekim japanskim otocima možda i žive dugo jer imaju običaj uvijek, pristojnosti i biologije radi, ostaviti dio svog obroka na tanjuru. Oni se aktiviraju i kada se bavimo fizičkom aktivnosti. Vinova loza, grožđe i resveratrol riješili su nam paradoks zašto je redovno planinarenje zdravo kad bi trebalo biti štetno zbog povećane oksidacije u organizmu. Jer pokrenu lavinu koristi o odnosu na šalicu štete. Tko bi rekao da će nas jedna biljka raskalašenog Dioniza podučiti kako skromnost i umjerenost produžuje život i ta ideja daleko transcendira jelo i masno tkivo. Resveratrol se danas industrijski dobiva od Fallopia japonica vrste, ali smo vječno zahvalni vinovoj lozi na učenju. Koga konkretno zanima, resveratrol se uzima u najmanjoj dozi od 150mg dnevno.

Druga mudrost koju nas je naučila vinova loza je nešto što ne volimo kad jedemo grožđe. Sjemenke (koštice) koje pljujemo. Osim zanimljivog biljnog ulja sjemenke skrivaju jednu posebnu grupu spojeva – oligomerne procijanidine. I oni su naši veliki učitelji. Iz naivne koncepcije «antioksidansa» koji trče okolo i gase slobodne radikale po organizmu oligomerni procijanidini grožđa, te kore bora, naučili su nas koliko su prirodne tvari često različite od nekih sintetskih lijekova. Djeluju na kvalitetu međustaničnog materijala, smanjuju upalu, usmjeruju imunološki odgovor u mirnije vode (ako se previše razbuktaju)… I ne nisu spektakularni lijek već su samo silno pametna preventivna mjera zaštite krvožilnog sustava, kože, budu mudar dodatni odabir kada imamo problem s metabolizmom kolesterola, kad nam padne imuni sustav u zreloj dobi… Neki ljudi ih znaju fino samljeti; pa uzimati po žličicu do dvije na dan. Postoje čak i špageti sa brašnom sjemenki grožđa. Nije mljeveni oblik najoptimalniji za apsorpciju pa su razvijeni ekstrakti čija je uobičajena doza od 300-600mg dnevno, ali i ovakav narodni način ima određenog smisla, u malo soka ili kefira. Ako ništa drugo, kada sljedeći put pljunete grožđicu grožđa sjetite se koliko nas je jedna obična dosadna sjemenka naučila drugom vidu skromnosti u fitoterapiji. Danas svaka biljka na internet objavama mora liječiti rak da bi privukla pažnju. Sve takve biljke sirote propadnu. A kad govorimo o preventivnoj medicini to svima bude dosadno. Tko će dočekati zdravu starost kada nam trebaju spektakularne brijačine sada i odmah? Biljka Dioniza šapnula nam je drugi put – razmišljaj o umjerenosti ali i zaštiti sebe kad je vrijeme. Možda i mudriji od običnog pijenja multivitamina.

O plodu, pa i onoj krasnoj boji mogli bismo još koju priču, ali vrijeme je da se maknemo od slatkih boba iz kojih nastaje vino i preselimo se na one slatke listove. Da, baš one od kojih se rade sarmice kada su mladi. Na jesen postaju trpki i manje jestivi. Listovi tamnog grožđa koji postaju u jesen crvenkasti idealni su za fitoterapiju, ali idealno bi se trebali brati malo prije branja zrelog grožđa. Boja im dolazi od kondenziranih tanina i antocijana (peonidin, malvidin) a sadrži i flavonoide. List vinove loze prijatelj je naših vena i uz žuti kokotac jedna od rijetkih biljaka koja može funkcionirati i kao «čaj». 10g listova, 250mL vode i tako 2x. Okus je sasvim prihvatljiv ali ipak daleko od vina. Iz nekog meni nejasnog razloga naši narodi su velike maze i uporno za vene samo vole koristiti gelove – mazati se izvana. Možda su maze jer se trude biti povijesni junaci. Čak i narodna medicina nije uspjela utuviti ljudima u glavu kako kod teških nogu i venskih tegoba treba razmišljati u preventivi i iznutra. Jer je i naša narodna medicina u tome bila maza. Mudrost stare vinove loze je nešto što tek trebamo polako uvesti u shvaćanju i postati nje dostojni – lakše ćemo popiti albanski petrolej nego čaj lista vinove loze.

Nemojte misliti kako je mudrost vinove loze prošlo vrijeme. Cijelu ovu priču moderna medicina tek treba sa znanstvenog nivoa impregnirati u praksu i za to će trebati dugo vrijeme, tek se funkcionalna medicina i medicina prevencije trudi slijediti njenu mudrost. Ne trudi se prvo uništiti masno tkivo – prvo ga izliječi. Razmišljaj o prevenciji kada je vrijeme. Ne mackaj samo vene, nisu one kosa pa da im radiš pakung.

Comments

comments