Vrbe

Odrastao sam na rijeci Kupi vozeći čamac i roneći ispod brzaka. Nikada me nije bilo strah, moje mudre kupske bake uvijek su bile sa mnom. Pomagale su izaći iz skliskog strmog mulja na obali, njehove ruke su se iznenada znale pružiti i usred rijeke u obliku grana, ispod sebe skrivale su mlađ riba i male gnjurce usred zime. Njihova mudrost ispunjavala je obale i davale koliko toliku sigurnost da ovaj svijet neće otići do vraga.

Arthur Eichengrün, njemački židov 1897. zaposlio se u Bayeru. Iskusan kemičar inspiriran bakinom mudrošću dao je upute mladom Felixu Hoffmanu da ponovi experiment francuskog kemičara Charles Frédéric Gerhardt-a s poboljšanom idejom. U tom trenu rođen je aspirin i rođena je moderna medicinska kemija, ispitivanje lijekova igranjem varijateta u dionicama priordnih molekula, sa svim svojim vrlinama i manama koje danas poznajemo. Ali, avaj, židov je židov a u to doba antisemitizam je bio vrlo popularan (i prije nacizma). Otiđite na google i pogledajte što kažu tko je zaslužan za aspirin. Mladi arijevac Felix bijaše odjednom zvijezda. Arthur je osnovao svoju firmu i prema kasnijem zakonu iz 30-tih kao židov morao je firmi staviti u naziv «Izrael», a zbog te naredbe je pak bio osuđen. Završio je u koncentracijskom logoru i samo ga je usud spasio čiste smrti. Uzalud je 1949. godine pisao o svojem pronalasku. Tek devedesetih godina su se povjesničari sjetili odati priznanje, ali knjige do dana današnjeg to ispravile nisu.

Pedeset godina prije Arthura, 1829. godine francuski kemičar Henri Leroux bio je fasciniran bakom vrbom. I prije prvih pisanih tragova ljudi su znali kako mudra baka koja povazdan provodi s nogama u hladnoj vodi, u društvu sparine i komaraca ljeta i hladnoće vlažne zime mora u sebi imati snage preživjeti tako bolestan okoliš. Gdje je voda je i život, ali gdje je močvara i poplavna rijeka je i bolest, vječita suprotnost. Bolesti vrućica, bolesti bolnih zglobova kojima smo kao primati silno skloni odvajkada. U očaju, kao životinje, sastrugali smo koru vrbe da bismo kao u čaroliji spustili vrućice za koje tada još uzroka nismo niti znali; pokretala je vrbina kora zglobove koji gunđaju. Henri Leroux htio je ići dalje, do molekularne razine, baš kao što danas volimo. Bijeli izolirani krasni kristali bili su agresivniji od mudre bake vrbe. Divan koktel, čaroliju molekula bake vrbe, zamijenili smo jednom, nadajući se kako je tajna vrbe samo u jednom. Baka vrba se malo uvijedila ali pustila je svoje dvonožne unuke da se igraju, znajući kako će njena mudrost doći jednom u nas, samo ako bude strpljiva.

Od Henri Lerouxa do Arthur Eichengrüna, krenuli smo s aspirinom, legendom koja živi i danas. Ako smo iskreni, to je bila puka slučajnost, totalna slučajnost. Trebalo nam je osamdeset godina da uopće shvatimo kako taj lijek djeluje i nikada kasnije nismo sličan lijek stvorili po mehanizmu djelovanja. Od tada smo učili kako, eto, je vrba inspirirala «salicilate». I kako su ti lijekovi došli da zamijene našu staru primitivnu vrbu. I doista, u nekoj mjeri brzine djelovanja na bol doista i jesu. I vrba i Arthur Eichengrün prošli su isti put nepriznatih heroja. No, kako smo kopali po molekulama shvatili smo kako aspirin i vrba uopće ne dijele isti mehanizam djelovanja. Pa kad čitate da vrba i njena močvarna sestra, močvarna komčara (suručica) su livadni aspirini, to je pomalo uvredljivo za biljke prije svega. Aspirin, onih slavnih 100mg uzimaju ljudi za «razrjeđivanje» krvi. I to je potpuno u redu. Ali vrba to ne radi. Ni končara. Ako smo iskreni, način na koji radi je nejasan i znamo samo da djeluje protuupalno.  Iznenađeni tom činjenicom, mudra vrba nam je pomogla u nečem jako, jako bitnom.

Ubrzo smo u ljudskim studijama vidjeli kako salicilati, o ti slavni «aspirinski» spojevi jesu bitni za djelovanje ali nisu jedini. Fenolski spojevi i flavonoidi su jednako bitni za djelovanje, a ne samo ti salicilati. Da, mi znamo da je za ljekovito djelovanje vrbe potrebana točna doza salicilata, 120-240mg salicina, ali oni su samo marker. Sva menažerija drugih spojeva jednako je bitna. Mnogi od vas znaju kako biljke djeluju zbog više spojeva, pa odajmo počast baki vrbi koja nas je u tome vrlo znanstveno podučila.

Naša težnja stara 150 godina da biljku raščlanimo na jedan spoj mijenjajući mu svojstva odvela nas u jednom pravcu koji je, nema sumnje, imao i uspjeha. To je kao kad svira jedan instrument, krasno za solo dionice. I zaista, današnja djeca salicilata dobro uklanjaju bol ali imaju toliko problema kada se koriste predugo i nekontrolirano pogotovo za probavni sustav. Koktel mudre bake vrbe je orkestar i nema sumnje da jednu simfoniju ipak  bolje svira orkestar. I, jer nije istog načina djelovanja kao lijekovi inspirirani vrbom, nema ni takve nuspojave. Kad danas govore o povratku prirodi, vrba nas je naučila jednom aspektu povratka – razmisli kako više, puno više tvari u biljci zajedno radi u ljudskom tijelu. To je farmakološki dozlaboga komplicirano. Zato moderna medicina katkad ne voli ljekovite biljke – ne zato što su zastarjele i prejednostavne već zato što su često kompliciranije od nekih modernih lijekova i zato što su usprkos napretku još pune enigmni za riješiti.

Do tada se sjetimo kore vrba, brojne vrste mogu biti ljekovite, od Salix alba (bijela vrba), S. daphnoides (veleresna vrba), S. fragilis (krhka vrba), S. petandra (višeprašnička vrba) premda im se udjeli aktivnih tvari razlikuju. Kuhali smo ih nekoć, oko jušne žlice u 3 dcl vode, kod vrućice. Danas češće posežemo za djecom vrbinih salicilata u lijekovima jer doista i znaju biti brži, ali mjesto na koje se vrba vratila, nakon dugog izbivanja, jest osteoartritis (artroza). I vratila se, znajući kako ona nije isto što i njena sintetska djeca. Da bi se vratila na to mjesto znanost se trebala rastegnuti i vratiti se nazad.

Kažu kako nam se zglobovi uruše i zaustave katkad i zbog nepravdi života, nepravdi koje nas ostave nespremne na nove početke i nove promjene. Mene je naučila kako se na skliskim muljevitim obalama života uvijek nađu nečije ruke kao grane od bake vrbe. Baka vrba danas je ispravila nepravdu Arthur Eichengrüna i nepravdu da biljku promatramo kao jedan spoj, grijeh koji čine i ljudi koji pišu o komplementarnoj medicini. Da vam nikada i ne zatreba ostvarila je svoju ljekovitu ulogu na svijetu, baš danas. A sada je vrijeme za spokoj i san. U čamcu života bakine brižne ruke su tu na obalama, igraju se suncem i mjesecom.

Comments

comments