Žestika

Na ljeto nisam odolio nečem što nisam bio siguran da li se jede. To su plodovi žestike (Rhamnus alpinus ssp. fallax), planinske biljke koju lako nađete na Velebitu. Bio sam svjestan za što se inače koristi njena kora – to je laksativ baš kao i naša krkavina, te djelomično slična malo egzotičnijim aloji i seni. Plodovi su prefini, iznimno slatki i ukusni, neutralne arome koja podsjeća pomalo na ribiz ali bez kiselosti. Ipak nisam htio riskirati i pojesti puno. Doista, kao što je bilo za očekivati, plodovi kod mene zaista nisu bili laksativni kao kora.

Stara ličanka Marija pričala mi je kako su ljudi u njenom kraju brali nekoliko biljaka za farmaceutsku industriju, a dvije najčešće bile su, kako ona zove « bunika » (premda se radi o velebilju), te – žestika.

Bio je to naporan posao. Žestika nije rasla blizu kuća. Kao dijete bojala se jako medvjeda i zato je gdjegod došla palila vatru u nekoj nadi kako bi ta mala vatrica ipak mogla otjerati medu. Prespavati i par noći u šumo bilo je sasvim normalno. Potom su u velikim košarama nosili grane žestike. Kod kuće bi sušili i potom tukli kako bi spala kora. Ne moram naglašavati koliko je to naporan posao. A sve to za malo šećera, hrane ili dao Bog i cipele koje su bila rijetkost.

Gospođa Marija danas srećom ima i više pari cipela ali uspomene na branje ne blijede – odmah je prepoznala žestiku kada smo ju sreli u šetnji. Sjetila se kako su i oni znali pojesti plodove, jer slatkog tada nije bilo, i čak i plodovi gloga su bili slatka delikatesa, baš kao i korjenčići slezenica blago slatkastog okusa.

Nisu znali što su « učeni » ljudi s tom korom radili, mada su svi znali da je laksativ. Neki, samo neki, znali su kako kora mora odležati bar godinu dana pa se tada tek prodavala. Ono što nisu znali jest – oksidacija. U aktivne molekule trebalo je dovesti još jedan atom kisika. Kako bi aktivne tvari bile još aktivnije. Divi me iskustvo naroda koje je oktrilo potrebu da biljka odleži da bude djelotvornija – kemija je to samo objasnila i analizirala.

I tako smo dobili najprodavaniju klasu ljekovitih biljaka – tzv. « kakalice ». Žestika je među njima. Postoji niz različitih takvih spojeva koje zovemo antrakinoni. Jedan među njima koji je na slici je frangulin A. Takvi spojevi na sebi imaju vezan šećer. Da bi uopće bili djelotvorni, moraju na sebi imati vezan šećer jer im taj « šećerni » dio pomaže da odu u debelo crijevo. Inače bi začas se apsorbirali daleko više u probavnom sustavu.

No tada dolazi najbitnija radna snaga – naše bakterije. Kao što su marljivi ličani nekoć brali i čistili žestiku, tako male i jednako vrijedne bakterije, pogotovo bifidobakterije, odcjepljuju šećer. Šećer je samo služio kao transporter do debelog crijeva kako aktivni spoj ne bi prerano pobjegao u krvotok. Kada ga marljive bakterije prerade i maknu šećer, za što treba 6-10 sati, tada tek na scenu stupa aktivna molekula, u ovom slučaju emodin. Zato i ljudi uzimaju takve laksative navečer da bi kakali ujutro. Upravo zbog prolaza aktivnih tvari biljke i metabolizma bakterija. Ti laksativi djeluju na puno kompliciranih načina koji uključuju transport kalija, klorida, vode i izazivaju stezanje mišića.

Priča zna biti još znatno kompliciranija ali i ovo je dovoljno da se zahvalimo i ličanima i bakterijama. Dapače, žestika, krkavina, sena – sve su to prvi lijekovi na kojimo smo naučili važnost flore (bakterija) u liječenju.

I slavno upozorenje – ovakvi lijekovi – biljke koriste se kratko a ne dugo. Mogu izazvati problem « navikavanja » i oštetiti crijeva.

Comments

comments